Ja roditeljima kad sam rekla , to su primili kao moju odluku,ali neka podrska?Hm pa nisam je osetila,no moji prijatelji mi daju svesrdnu podrsku tako da u sustini nisam nailazila na neke predrasude.Da, predrasuda ima to je tacno,i otpor prema psihijatrima,ali mislim da se i to polako menja...ali polako..
******************************************************************
moja mama ima velike predrasude prema lijekovima koje ja pijem i smatra da se sve može riješiti i bez lijekova
već dvije godine nas dvije nismo u baš nekim odnosima jer ona ne želi prihvatiti činjenicu da ja pijem lijekove
što se okoline tiče niko i ne zna da ih pijem i da imam taj poremećaj,osim dvije meni baš bliske osobe,al od njih imam podršku i od ovog foruma
kod nas je još uvijek okolina po tom pitanju kratkovidna i kad kažeš da ideš psihijatru il ne daj bože piješ neke psiho-lijekove dazed012.gif odmah si lud
moja mama misli da ja imam neke druge probleme a da se na ovaj poremećaj samo vadim
muž isto tako ne shvata,a ja se i ne trudim da on shvati jer kako kaže to je sve od mog bezobrazluka zz_banghead.gif i razmaženosti
*****************************************************
Ja sam imala uglavnom pozitivna iskustva ( ne racunajuci bivseg direktora koji je isprva kao sve razumio, a poslije mi dao otkaz ) .
U biti , bila sam vrlo iskrena s ljudima po tom pitanju. I kad bih ljudima sve objasnila obicno bi reakcije bile podrska, razumijevanje.
I nevjerojatno kako sam znala , cim bih se malo otvorila, nailaziti na ljude koji isto imaju slicnih problema i koji su spremni za razgovor.
********************************************************
To ti mislis, Hartera. Moj sadasnji direktor...nas prvi susret, sjedimo na kavi i pricamo. Ja mu se predstavljam, znaci kao njegova potencijana djelatnica.
Bila sam mu preporucena od strane njemu poznate osobe...ali pazi, receno mu je da sam dobila otkaz. I on me pita sto je bilo. Ja sve govorim, da su mi dali otkaz jer su rekli da sam nesto zabrljala, da imam depresiju, da idem kod psihijatra, psihologa i koga vec ne, da sam bila 4 i pol mjeseca na bolovanju, da nisam bila sposobna raditi, da sam bila bez volje za zivotom, da pijem lijekove i da cu ih jos duze vrijeme piti...ali da sam puno bolje, da zelim raditi, da se borim.
Vidi, u tom trenu mogao je reci: Jbt, sta ce mi takva, pa da je ne znam tko. Covjek je privatnik, sam bira koga ce zaposliti.
Dao mi je tjedan dana vremena i zadatke...proucavanje asortimana proizvoda, konkurencije i boga vraga. Rekao je , preporucena si mi , ali samo od tebe i tvog nacina razmisljanja ovisi da li ces dobiti posao ili ne. Tjedan dana sam visila za kompom i proucavala stvari o kojima bas i nisam pojma imala.
O tome sto cu napisati u svom izvjestaju ovisilo je da li cu dobiti posao ili ne, o nacinu na koji ja razmisljam.....ne o tome da li imam depresiju ili ne.
Nemaju svi ljudi predrasude. Vrlo cesto zaboravljamo da su ljudi koji nas okruzuju isto samo ljudi, koji su mozda i sami prosli kroz neki svoj privatan pakao, kojima je isto netko jednom dao sansu kad im je najvise trebala.
Ja znam...jednog dana netko ce mi doci, netko tko ce biti na dnu i ja cu dati sansu....tako to nekako treba ici. Dobro se dobrim vraca, iako se nekad cini da nije tako. Treba samo biti malo strpljiv i promatrati znakove.
Nema komentara:
Objavi komentar