Ako mislite da ste pobedjeni...onda ste pobedjeni!
Ako mislite da nemozete uchiniti neshto...onda nemozhete!
Ako mislite da cete izgubiti...onda cete izgubiti!
Ako zelite da pobedite,ali mislita da nemozete,onda necete pobediti!
Sve je to stanje uma.U shta cete verovati?
Uspeh pochinje sa voljom coveka.Vash um veruje u sve shto u vishe navrat vidi i cuje.Sve je to stanje uma.U shta cete verovati?I kome cete verovati?Te stare negativne anksiozne misli koje bi volele da unishte vash zivot?Ili da li mozete odluchiti da usporite i da budete racionalniji i realistichniji?
Sve je to stanje uma.Kome cete verovati?
Ako mislite da ste poraznei..Onda ste porazeni!
Ako mislite da necete uspeti...Onda necete!
vash um veruje u sve shto u vishe navrata vidi i chuje.
''Morali ste da mislite jasno da se uzdignete,morali ste da budete sigurni,pre nego shto ste mogli pobediti''
U shta cete verovati?
U zivotnim bitkama ne pobedjuju uvek snazniji muhkarci ili zene,ali pre ili kasnije oni koji pobede su oni koji misle da to mogu.
U shta cete vi verovati?
Ako mislite da vi to mozete napraviti...Napravicete to!
Ako mislite da vi to mozete uciniti...Uchinice te to!
Ako mislite racionalnije i preokrenete vashe misli onda ne postoji niko i nigde,ko vas moze povuci na dole.
Veliku razliku cini ono shto cete izabrati da verujete!
Vash mozak cuje i veruje u sve shto vi kazete.
petak, kolovoza 27, 2010
Paradoks Borbe
Paradoks borbe:
Ovo su pet negativnih ponashanja koje se sam ja obichno koristio u prevazilazenju socijalne anksioznosti.(To ne funkcionishe ali ja nisam znao za bolje od ovog):
1.Ja sam insistirao da ja netreba da es osecam na ovaj nachin.Zashto se ja bojim upoznavanja drugih ljudi ili odlaska na zabave?Zashto mi je neprijatno u restoranima i na drugim javnim mjestima?Zasto se osecam neprijatno i nelagodno?Ne bih treba,govorio sam sebi i insistirao da to nije u redu!
2.Ja sam se BORIO protiv osecanja straha i anksioznosti koristeci BES:''Ja cu prevazici ovo danas,do vraga!Muka mi je umoran sam od ovakvoga zivota.Zelim da se osecam slobodan i srecan i u miru.Mrzim da se osecam slab,nesposoban i uplashen! A onda bih udario jastuk,sutnuo vrata ili udario neshto o zemlju u besu.
3.Ja sam ZALIO nad chinjenicom da imam socijalnu anksioznost.Zashto ja moram imati ovo?Niko drugi koga poznajem nema ovo.Oni mogu raditi shtagod zele.Ja chak nemogu imati ni prijatelje.Nemam nikoga da pricham sa njim o ovom.Nikad mi nece biti bolje.Ja cu uvek biti odbachen.Nikad necu imati prijatelje!Bicu anksiozan,nesrecan i pun strahova do smrti!
4.KORISTIO sam FER argument:To nije fer da ja imam ovo!Nisam uchinio nishta loshe.To nije fer da sam ja jedini na chitavom svetu koji mora da pati zbog ovog!
5.Koristio sam argument ZASLUZITI.Ova anksioznost je grozna.Ja ne zasluzujem da prolazim kroz ovo.Nikad nisam uchinio nishta loshe.Nikad nisam povredio nikog.Ja sam dobra osoba.Shta sam uradio da zasluzim ovako neshto grozno.
Ovo su sasvim normalne ljudske reakcije na neverovatan emocionalni bol koji izaziva socijalna anksioznost.Kad imate ovako tezak problem,prirodno je da zelite da ga se otarasite po bilo koju cenu.
Nazalost korishcenje ovog nachina rezonovanja je slichno bacanju benzina na plamen.
ODUPIRANJE ANKSIOZNOSTI,borba protiv anksioznosti,bitka protiv anksioznosti napadanje anksioznosti i agresivnost prema anksioznosti samo POJACAVA socijalnu anksioznost.
Zato mi nazivamo reshenje za anksioznost PARADOKS.Stvari koje vi ochekujete sa treba da radite da bi se oslobodili socijalne anksioznosti,samo pogorshavaju problem.
Anksioznost je kao dete koje se davi.Spasilac skache u vodu da spasi dete ali dete je uplasheno,panichari i sigurno je da ce umreti.Zato se bori agresivno sa rukama i nogama u svim smerovima.Misli da spashava svoj zivot.Ono se rita,ujeda,bori se i povredjuje osobu koja pokushava da ga spasi jer je toliko uplasheno od davljenja i strah ga je potpuno preplavio.Ne moze razumno da razmishlja.Shta je reshenje za dete koje se davi?Kakomoze biti spasheno?Umesto da se bori,treba da se smiri,uspori,opusti se otvori svoj um i jednostavno prihvati pomoc spasioca.Borba bitka protiv anksioznosti nikad ne uspeva.Samo vas uznemiri uchini vas anksioznim,besnim,frustriranim i punim straha.
jedno poglavlje iz knjige PREVAZILAZENJE SOCIJLNE ANKSIOZNOSTI KORAK PO KORAK
Citav proces prevazilazenja socijalne anksioznosti je suprotan intuiciji.To je paradoks tako da je posebno vazno da razumete ovaj koncept.Ako nastavite da se borite protiv anksioznosti ona ce pobediti.Ako nastavite da podgrevate proshlost i da oplakujete vashu sudbinu anksioznost ce pobediti.Ako nastavite da uporedjujete sebe sa drugima i osecate se napushteni anksioznost ce pobediti.Ako nastavite da se prisiljavate na vrlo anksiozne aktivnosti misleci da se suocavanjem sa strahom on nestati,anksioznost ce pobediti.Nakon svega,mi se suochavamo sa svojim strahovima skoro svaki dan u nashem zivotu a anksioznost josh nije nestala.Bilo koja negativna emoija koju pokushavate da koristite da unishtite anksioznost ce je samo ojachati i unishtiti vash zivot umesto toga.Ono shto se odupire ,opstaje.Razmislite o tome koji minut jer to objedinjuje citavo znachenje paradoksa anksioznosti.Ono shto se odupire opstaje.
Anksioznost voli kad se ja osecam bespomocno i odbaceno.To me zarobi.Anksioznost voli kad proklinjem sudbinu zbog toga shto me cini socijalno anksioznim.To me zarobi.Anksioznost voli kad sam depresivani i kad mislim da mi nikad nece biti bolje.To me zarobi.Anksioznost voli kad verbalizujem poraz i kad kazem da ne mogu vidjeti svetlo na kraju tunela.To me zarobi.Anksioznost ce jedino reagovatii pocheti da nestaje kad joj pristupim koristeci moje pozitivne emocije.Ostajuci na mojim pozitivnim emocijama shto vishe mogu i ako ne koristim moje stare negativne strategije u pokushaju da pokorim anksioznost, ja cu ustvari napraviti napredak protiv nje.I uz pomoc malo znanja nauchicu kako da reagujem razlichito.
Ja sam ziveo sa socijalnom anksioznoshcu dugo vremena ali sada ja uchim kako da je smanjim i prevazidjem.Ja ne razumem sve detalje i nisam jos sastavio sve delove slagalice ali idem u tom smeru i to je moj izbor,moj odluchan izbor da idem u tom smeru za sva vremena.Ja necu odustati i odbijam da odustanem.Znam da ako ne odustanem anksioznost nece imati izbora nego da se smanjuje i smanjuje dok ne nestane.
Prihvatanjem sebe i prihvatanjem da trenutno imam problema sa anksioznoshcu i uceci da prestanem da sebe muchim zbog toga ja ucim da ne korisitm negativne emocije.Kad prestanem da korisitm negativne emocije protiv socijalne anksioznosti bicu blize ogranichavanju socijalne anksioznosti i blize cilju da je prevazidjem.
Citav proces prevazilazenja anksioznosti je suprotan intuiciji
freeruner
Ovo su pet negativnih ponashanja koje se sam ja obichno koristio u prevazilazenju socijalne anksioznosti.(To ne funkcionishe ali ja nisam znao za bolje od ovog):
1.Ja sam insistirao da ja netreba da es osecam na ovaj nachin.Zashto se ja bojim upoznavanja drugih ljudi ili odlaska na zabave?Zashto mi je neprijatno u restoranima i na drugim javnim mjestima?Zasto se osecam neprijatno i nelagodno?Ne bih treba,govorio sam sebi i insistirao da to nije u redu!
2.Ja sam se BORIO protiv osecanja straha i anksioznosti koristeci BES:''Ja cu prevazici ovo danas,do vraga!Muka mi je umoran sam od ovakvoga zivota.Zelim da se osecam slobodan i srecan i u miru.Mrzim da se osecam slab,nesposoban i uplashen! A onda bih udario jastuk,sutnuo vrata ili udario neshto o zemlju u besu.
3.Ja sam ZALIO nad chinjenicom da imam socijalnu anksioznost.Zashto ja moram imati ovo?Niko drugi koga poznajem nema ovo.Oni mogu raditi shtagod zele.Ja chak nemogu imati ni prijatelje.Nemam nikoga da pricham sa njim o ovom.Nikad mi nece biti bolje.Ja cu uvek biti odbachen.Nikad necu imati prijatelje!Bicu anksiozan,nesrecan i pun strahova do smrti!
4.KORISTIO sam FER argument:To nije fer da ja imam ovo!Nisam uchinio nishta loshe.To nije fer da sam ja jedini na chitavom svetu koji mora da pati zbog ovog!
5.Koristio sam argument ZASLUZITI.Ova anksioznost je grozna.Ja ne zasluzujem da prolazim kroz ovo.Nikad nisam uchinio nishta loshe.Nikad nisam povredio nikog.Ja sam dobra osoba.Shta sam uradio da zasluzim ovako neshto grozno.
Ovo su sasvim normalne ljudske reakcije na neverovatan emocionalni bol koji izaziva socijalna anksioznost.Kad imate ovako tezak problem,prirodno je da zelite da ga se otarasite po bilo koju cenu.
Nazalost korishcenje ovog nachina rezonovanja je slichno bacanju benzina na plamen.
ODUPIRANJE ANKSIOZNOSTI,borba protiv anksioznosti,bitka protiv anksioznosti napadanje anksioznosti i agresivnost prema anksioznosti samo POJACAVA socijalnu anksioznost.
Zato mi nazivamo reshenje za anksioznost PARADOKS.Stvari koje vi ochekujete sa treba da radite da bi se oslobodili socijalne anksioznosti,samo pogorshavaju problem.
Anksioznost je kao dete koje se davi.Spasilac skache u vodu da spasi dete ali dete je uplasheno,panichari i sigurno je da ce umreti.Zato se bori agresivno sa rukama i nogama u svim smerovima.Misli da spashava svoj zivot.Ono se rita,ujeda,bori se i povredjuje osobu koja pokushava da ga spasi jer je toliko uplasheno od davljenja i strah ga je potpuno preplavio.Ne moze razumno da razmishlja.Shta je reshenje za dete koje se davi?Kakomoze biti spasheno?Umesto da se bori,treba da se smiri,uspori,opusti se otvori svoj um i jednostavno prihvati pomoc spasioca.Borba bitka protiv anksioznosti nikad ne uspeva.Samo vas uznemiri uchini vas anksioznim,besnim,frustriranim i punim straha.
jedno poglavlje iz knjige PREVAZILAZENJE SOCIJLNE ANKSIOZNOSTI KORAK PO KORAK
Citav proces prevazilazenja socijalne anksioznosti je suprotan intuiciji.To je paradoks tako da je posebno vazno da razumete ovaj koncept.Ako nastavite da se borite protiv anksioznosti ona ce pobediti.Ako nastavite da podgrevate proshlost i da oplakujete vashu sudbinu anksioznost ce pobediti.Ako nastavite da uporedjujete sebe sa drugima i osecate se napushteni anksioznost ce pobediti.Ako nastavite da se prisiljavate na vrlo anksiozne aktivnosti misleci da se suocavanjem sa strahom on nestati,anksioznost ce pobediti.Nakon svega,mi se suochavamo sa svojim strahovima skoro svaki dan u nashem zivotu a anksioznost josh nije nestala.Bilo koja negativna emoija koju pokushavate da koristite da unishtite anksioznost ce je samo ojachati i unishtiti vash zivot umesto toga.Ono shto se odupire ,opstaje.Razmislite o tome koji minut jer to objedinjuje citavo znachenje paradoksa anksioznosti.Ono shto se odupire opstaje.
Anksioznost voli kad se ja osecam bespomocno i odbaceno.To me zarobi.Anksioznost voli kad proklinjem sudbinu zbog toga shto me cini socijalno anksioznim.To me zarobi.Anksioznost voli kad sam depresivani i kad mislim da mi nikad nece biti bolje.To me zarobi.Anksioznost voli kad verbalizujem poraz i kad kazem da ne mogu vidjeti svetlo na kraju tunela.To me zarobi.Anksioznost ce jedino reagovatii pocheti da nestaje kad joj pristupim koristeci moje pozitivne emocije.Ostajuci na mojim pozitivnim emocijama shto vishe mogu i ako ne koristim moje stare negativne strategije u pokushaju da pokorim anksioznost, ja cu ustvari napraviti napredak protiv nje.I uz pomoc malo znanja nauchicu kako da reagujem razlichito.
Ja sam ziveo sa socijalnom anksioznoshcu dugo vremena ali sada ja uchim kako da je smanjim i prevazidjem.Ja ne razumem sve detalje i nisam jos sastavio sve delove slagalice ali idem u tom smeru i to je moj izbor,moj odluchan izbor da idem u tom smeru za sva vremena.Ja necu odustati i odbijam da odustanem.Znam da ako ne odustanem anksioznost nece imati izbora nego da se smanjuje i smanjuje dok ne nestane.
Prihvatanjem sebe i prihvatanjem da trenutno imam problema sa anksioznoshcu i uceci da prestanem da sebe muchim zbog toga ja ucim da ne korisitm negativne emocije.Kad prestanem da korisitm negativne emocije protiv socijalne anksioznosti bicu blize ogranichavanju socijalne anksioznosti i blize cilju da je prevazidjem.
Citav proces prevazilazenja anksioznosti je suprotan intuiciji
freeruner
Napad medveda i grebanje,roj pcela i ubod
Napokon otishli ste na to kampovanje koje ste planirali vec mesecima.Nashli ste bash savrsheno mesto da postavite svoj kamp,rostilj vam se pekao na vatrici i dok god ste mogli da vidite,nebo je bilo prekriveno divnim sjajnim zvezdama.Iznenada,culi ste glasan zvuk lomljenja grana...
Pogledali ste i videli grizli medveda kako ulazi u vash kamp.Ponovo ste pogledali,jer je grizli medved bio zadnja stvar koju ste ochekivali da vidite.Ali je bio tu.
E sad,svaka normalna osoba bi se uplashila.Adrenalin bi odmah pocheo da pumpa kroz vashe telo,Vashe misli bi pochele da jure i bez sumnje bi pocheli da se znojite.
Ali shta je najsigurnije da uradite?
Adrenalin vam govori da trcite,bezite,odete odatle,shto brze mozete ka sigurnosti.
Ali drugi glas unutar vas je racionalniji.On kaze:''Cekaj malo.Uspori.Sacekaj momenat.Ako ja sad potrcim,ako pokushamda pobegnem,ak se budem kretao previshe brzo,ja cu privuci paznju grizlija.Poshto ne zelim da pogorsham situaciju,mislim da bi bilo bolje ako ostanem savrsheno mira''
Ako poslushate vas prvi glas i pochnete da bezite u strahu,medved ce verovatno pojuriti za vama...I nece biti prijateljski raspolozen.
Umesto trchanja,jurnjave,izbegavanja i bezanja od straha,da li ste se ikada igrali igre ''ja sam mrtav''?
Da li vidite analogiju?Kad anksioznost dodje da nas napadne,povuche nas nadole,stvara paniku,pojacha nashe najvece socijalne strahove ,ubrza nashe zestoko i opsesivno razmishljanje...ova osecanja treba da nam posluze kao upozorenje.
AKO MEDVED UDJE U VAS ZIVOT, najgora moguca tvar koju mozete uchiniti je da bezite.Medved ce vas uhvatiti,razderati kandzama,izgrebati...i vama ce biti gore zbog toga.Ako ostanete na mestu i nebezite,medved ce verovatno da vas ostavi na miru.
Slichno ovome,ako roj pchela zuji oko vashe glave,najgora moguca stvar koju mozete uchiniti je da bezite.Medved ce vas uhvatiti,razderati kandzama,izgrebati i VAMA ce biti gore zbog toga.Ako panicharite,mashete rukama po vaduhu,pcele ce nasrnuti na vasu kozu i izbosti vas bez milosti.
Dakle shta radite kada anksioznost pokusha da vas napadne i povredi?
Glumite da ste mrtvi,Ne reagujte.Ne panichite.Usporite.Koristite racionalne izjave:kazite sebi,''Ako ostanem miran,onda anksioznost nece moci da me ubode...''
Vi vec znate shto se vishe borite,tuchete,opirete se i napadate,to vise ce medved grepsti i to vise ce pcele bosti.
Smirite se,opustite,ohladite glavu,udjite u zonu mira i smirenosti.NE ODGOVARAJTE NA AGRESIVNOST TAKO SHTO CETE REAGOVATI NEGATIVNO.
Anksioznost voli ka vi uzvracateborbom zato sto vas na taj nachin zarobi.Medved i pcele ce vas povrediti ako vi uzvracate borbom.Sa druge strane ako ste mirni i nepokretni,oni ce vas IGNORISATI.Vi im nedajete nikakvu moc da bi mogle da vas povrede.
Ne dozvolite da vas ubode pcela anksioznosti ili izgrebe medved anksioznosti.Smirite se,usporite,ostanite mirni...onda ce oni imati sve manje i manje moci nad vama...a vi cete shvatit da vi imate kontrolu.
freeruner
Pogledali ste i videli grizli medveda kako ulazi u vash kamp.Ponovo ste pogledali,jer je grizli medved bio zadnja stvar koju ste ochekivali da vidite.Ali je bio tu.
E sad,svaka normalna osoba bi se uplashila.Adrenalin bi odmah pocheo da pumpa kroz vashe telo,Vashe misli bi pochele da jure i bez sumnje bi pocheli da se znojite.
Ali shta je najsigurnije da uradite?
Adrenalin vam govori da trcite,bezite,odete odatle,shto brze mozete ka sigurnosti.
Ali drugi glas unutar vas je racionalniji.On kaze:''Cekaj malo.Uspori.Sacekaj momenat.Ako ja sad potrcim,ako pokushamda pobegnem,ak se budem kretao previshe brzo,ja cu privuci paznju grizlija.Poshto ne zelim da pogorsham situaciju,mislim da bi bilo bolje ako ostanem savrsheno mira''
Ako poslushate vas prvi glas i pochnete da bezite u strahu,medved ce verovatno pojuriti za vama...I nece biti prijateljski raspolozen.
Umesto trchanja,jurnjave,izbegavanja i bezanja od straha,da li ste se ikada igrali igre ''ja sam mrtav''?
Da li vidite analogiju?Kad anksioznost dodje da nas napadne,povuche nas nadole,stvara paniku,pojacha nashe najvece socijalne strahove ,ubrza nashe zestoko i opsesivno razmishljanje...ova osecanja treba da nam posluze kao upozorenje.
AKO MEDVED UDJE U VAS ZIVOT, najgora moguca tvar koju mozete uchiniti je da bezite.Medved ce vas uhvatiti,razderati kandzama,izgrebati...i vama ce biti gore zbog toga.Ako ostanete na mestu i nebezite,medved ce verovatno da vas ostavi na miru.
Slichno ovome,ako roj pchela zuji oko vashe glave,najgora moguca stvar koju mozete uchiniti je da bezite.Medved ce vas uhvatiti,razderati kandzama,izgrebati i VAMA ce biti gore zbog toga.Ako panicharite,mashete rukama po vaduhu,pcele ce nasrnuti na vasu kozu i izbosti vas bez milosti.
Dakle shta radite kada anksioznost pokusha da vas napadne i povredi?
Glumite da ste mrtvi,Ne reagujte.Ne panichite.Usporite.Koristite racionalne izjave:kazite sebi,''Ako ostanem miran,onda anksioznost nece moci da me ubode...''
Vi vec znate shto se vishe borite,tuchete,opirete se i napadate,to vise ce medved grepsti i to vise ce pcele bosti.
Smirite se,opustite,ohladite glavu,udjite u zonu mira i smirenosti.NE ODGOVARAJTE NA AGRESIVNOST TAKO SHTO CETE REAGOVATI NEGATIVNO.
Anksioznost voli ka vi uzvracateborbom zato sto vas na taj nachin zarobi.Medved i pcele ce vas povrediti ako vi uzvracate borbom.Sa druge strane ako ste mirni i nepokretni,oni ce vas IGNORISATI.Vi im nedajete nikakvu moc da bi mogle da vas povrede.
Ne dozvolite da vas ubode pcela anksioznosti ili izgrebe medved anksioznosti.Smirite se,usporite,ostanite mirni...onda ce oni imati sve manje i manje moci nad vama...a vi cete shvatit da vi imate kontrolu.
freeruner
ponedjeljak, lipnja 21, 2010
evo necega za vas koji ste umorni od zivota..
Jebem ti zivot
Kad se rodis prvih nekoliko godina si u centru paznje(ako imas srece),a nakon toga krenes u skolu i svi odusevljeni ,cak i ti,iako nemas pojma o cemu se radi.Tamo se namucis kao pas.Svaki dan novi stresovi i nova nerviranja.Posle toga ako si lud kao vecina nas upises fakultet ili visu skolu,a tamo jos gore nego u ove prethodne dve!Jos vece knjige jos veci smaraci i skotovi od profesora.Mali broj zavrsi tu muku od studija. Kad zavrsis skolu ides u vojsku.Tamo tek sledi mucenje,jer kad odes u vojsku ti si na dnu lanca ishrane. Jebe te u mozak ko stigne,od oficira preko narednika do desetara itd. da ne nabrajam.Najzad vratis se iz vojske i pomislis da ces malo da se opustis u zivotu,al evo ti ku.... moras da nadjes posao. Da radis nesto u zivotu ,ne mozes samo lencariti. Nadjes posao sav odusevljen ,ali opet ti je sudbina prdnula pod prozor ,shef te nevidjeno maltretira i tera da radis i proveravas totalne nebuloze da ni on sam ne zna zbog cega ,a kamoli da zna sta je uopste tvoj posao. I tako zavrsio si shkolu ,odsluzio vojni rok ,nasao si posao ,pa vreme ti je da se ozenis ili udas kako god. Nadjes zivotnog saputnika koji to savrseno odgovara.Bude vam lepo neko vreme pa ajde da ozvanicite vezu.E tu vam idu najgore muke.Iako vam je sve izgledalo savrseno kod veseg partnera vam sad smetaju i najmanje sitnice ,a to niste primecivali do skoro.Nemate pojma o cemu se radi i padne vam napamet najgora moguce ideja.Treba vam dete(ako se kojiim slucajem niste za jebeli vec malo ranije pa je to inplliciralo da ovaj korak vencanja napravite mnoooogo ranije nego sto ste planirali).Dobijete dete koje vam je "najveca radost" u zivotu.Ali ,dete poraste, i pocne da vam pije krv i otima sve sto ste zaradili zajedno za "zivotnim partnetom" i trosi kao da ste rokfeler.Deca odrastu odu svojim putem,vi ste sad u penziji.Ne morate nista da radite ,a dobijate kakav takav prihod od mukotrpnog rada.I taman pomislite da cete da uzivate sami sa svojom boljom polovinom koja vise nema snage da se raspravlja sa vama,ali eto cake.Ni vi nemate snage nizasta.Sve vas boli ,ledja,noge,besika,da ne spominjem sve ostale komplikacije.I sta preostaje na kraju.Umrete taman kad nemate vise nikakvih obaveza u zivotu.I to je jedan prosecan ljudski zivot.
E pa jebem ti takav zivot!!!!!!!!NECUUUUUUUUU!!!!!
Karlito
Kad se rodis prvih nekoliko godina si u centru paznje(ako imas srece),a nakon toga krenes u skolu i svi odusevljeni ,cak i ti,iako nemas pojma o cemu se radi.Tamo se namucis kao pas.Svaki dan novi stresovi i nova nerviranja.Posle toga ako si lud kao vecina nas upises fakultet ili visu skolu,a tamo jos gore nego u ove prethodne dve!Jos vece knjige jos veci smaraci i skotovi od profesora.Mali broj zavrsi tu muku od studija. Kad zavrsis skolu ides u vojsku.Tamo tek sledi mucenje,jer kad odes u vojsku ti si na dnu lanca ishrane. Jebe te u mozak ko stigne,od oficira preko narednika do desetara itd. da ne nabrajam.Najzad vratis se iz vojske i pomislis da ces malo da se opustis u zivotu,al evo ti ku.... moras da nadjes posao. Da radis nesto u zivotu ,ne mozes samo lencariti. Nadjes posao sav odusevljen ,ali opet ti je sudbina prdnula pod prozor ,shef te nevidjeno maltretira i tera da radis i proveravas totalne nebuloze da ni on sam ne zna zbog cega ,a kamoli da zna sta je uopste tvoj posao. I tako zavrsio si shkolu ,odsluzio vojni rok ,nasao si posao ,pa vreme ti je da se ozenis ili udas kako god. Nadjes zivotnog saputnika koji to savrseno odgovara.Bude vam lepo neko vreme pa ajde da ozvanicite vezu.E tu vam idu najgore muke.Iako vam je sve izgledalo savrseno kod veseg partnera vam sad smetaju i najmanje sitnice ,a to niste primecivali do skoro.Nemate pojma o cemu se radi i padne vam napamet najgora moguce ideja.Treba vam dete(ako se kojiim slucajem niste za jebeli vec malo ranije pa je to inplliciralo da ovaj korak vencanja napravite mnoooogo ranije nego sto ste planirali).Dobijete dete koje vam je "najveca radost" u zivotu.Ali ,dete poraste, i pocne da vam pije krv i otima sve sto ste zaradili zajedno za "zivotnim partnetom" i trosi kao da ste rokfeler.Deca odrastu odu svojim putem,vi ste sad u penziji.Ne morate nista da radite ,a dobijate kakav takav prihod od mukotrpnog rada.I taman pomislite da cete da uzivate sami sa svojom boljom polovinom koja vise nema snage da se raspravlja sa vama,ali eto cake.Ni vi nemate snage nizasta.Sve vas boli ,ledja,noge,besika,da ne spominjem sve ostale komplikacije.I sta preostaje na kraju.Umrete taman kad nemate vise nikakvih obaveza u zivotu.I to je jedan prosecan ljudski zivot.
E pa jebem ti takav zivot!!!!!!!!NECUUUUUUUUU!!!!!
Karlito
Depresivna osoba SAMA je u svom ZATVORU, ...ovo je malo podugačko, ali vrijedi pročitati...
....Mislim da biste ovo trebali pročitati svi zbunjeni, depresivni, a i dati ovaj tekst pročitati ljudima kojima ni nakon vašeg liječenja, ad-a i svega nije još jasno ''Što ti je? A zašto si opet tužna/an? Otkad je tuga bolest?'' i slične gluposti s kojima se, vjerujte, susrećem svakodnevno, pa i u vlastitoj obitelji, a vjerujem sada i vi također...
Zatvor
Kakva je razlika između depresivne i nesretne osobe? Postoji razlika, a kad iskusite i jedno i drugo, i sami ćete spoznati u čemu se sastoji.
Kad ste nesretni, čak i kad patite zbog najtežeg udarca, u stanju ste potražiti utjehu i prihvatiti je kako bi vam olakšala patnju. Možete se okrenuti ljudima i dobiti njihovo suosjećanje i brižnost prepunu ljubavi; možete biti blagi i tješiti sami sebe. No, u depresiji vam nisu dostupni ni suosjećanje i brižnost drugih, ni vlastita nježna ljubav. Drugi vam ljudi možda pružaju ljubav, suosjećanje i brižnost koju biste samo mogli poželjeti, ali nikakvo se suosjećanje ne može probiti kroz zid koji vas odvaja od drugih ljudi. Okruženi zidom, ne samo što sebi ne dopuštate ni najmanju utjehu i ugodu, nego se kažnjavate i riječima i djelima. Depresija je zatvor u kojem ste istodobno i bijedni zarobljenik i okrutni zatvorski čuvar.
Upravo ta osobita izdvojenost razlikuje depresivnu od nesretne osobe. Nije riječ jednostavno o osamljenosti, iako ste u zatvoru depresije, na nesreću, osamljeni. Riječ je o izdvojenosti koja mijenja čak i zamjedbu okoline. Razumom znate da postojite u prostoru s drugim ljudima, da razgovarate s njima i da vas oni čuju. No, njihove riječi kao da dolaze do vas preko bezdane provalije, pa čak i ako možete pružiti ruku i dodirnuti drugu osobu, kao i ona vas, taj vam dodir ništa ne prenosi. Čini vam se da su čak i predmeti udaljeni od vas, iako ste svjesni da nije tako, pa makar znate da Sunce sja i ptice pjevaju, još ste oštrije svjesni da je nebo za vas gotovo bezbojno i nijedna ptičica ne cvrkuće.
Kako biste nekome drugome mogli opisati takvo iskustvo i prenijeti njegovo značenje? Kažete li drugoj osobi da ste depresivni, da ste ''u komi'' ili da vam je svega dosta, njoj bi se moglo učiniti kao da je riječ o žaljenju za vikendom koje ljudi osjećaju ponedjeljkom ujutro, ili o nečemu iz čega biste se mogli iščupati, samo kad biste se uistinu potrudili. No, vi znate da to nije prolazno neraspoloženje ili nešto što će nestati ako se pokušate ''sabrati''. Nemir koji vlada vašim osjećajima tako je jak da ne možete znati kako biste ga uopće pokušali opisati. Zato je bolje ne reći ništa.
Pa, ipak, postoji način na koji možete izraziti ono što doživljavate. Da ste umjetnik ili filmski redatelj, mogli biste napraviti sliku koja bi prenijela barem dio vašeg iskustva. Iz toga razloga, najčešće već na prvom sastanku, klijentima koji mi dolaze zbog depresije postavljam isto pitanje. Kad biste mogli naslikati sliku koja bi prikazivala ono što osjećate, kakvu biste naslikali?
Najprije, tu su slike koje osobu prikazuju u magli, potpuno samu. Magla može biti siva, crna ili jakih boja. Može se vrtložiti oko osobe ili biti nepomična i gusta poput pamuka. Osoba možda pokušava pronaći izlaz iz magle, ili je skamenjena od straha i beznađa.
Zatim slijede slike pustih krajolika, bezvodne pustinje ili zaleđene pustare te slike bezgraničnih oceana. Osoba vidi sebe kako potpuno sama posrće prema praznom obzorju, kako ju je uhvatila snažna oluja ili, bespomoćna i nepokretna, sjedi na stijeni u plamenu ili na ledenoj santi koja se otapa.
Javljaju se i slike osamljene osobe, nečim čvrsto omotane ili koju pritišće velika težina. Ponekad je omotana pogrebnim platnom, teškom crnom tkaninom ili tijesnom odjećom. Pritišće je teška kutija ili joj je na srcu kamen, a nekim je ljudima na ramenu ptica, poput teške crne sove. Andrew Solomon je svoju depresiju vidio kao tešku vinovu lozu koja se omotala oko hrasta i iz njega crpi životnu snagu, kao nametnika, ružnog i životnijeg od njega samog
Najdetaljnije su ne slike u kojima je osoba, na neki način, zarobljena. Katkad sama hoda beskonačnim mračnim tunelom, pridržava se za stijenke bezdane jame, puzi kraterom ugaslog vulkana, zaključana u hladnoj tamnici, zarobljena u metalnoj sferi ili crnom balonu. Na mnogim su slikama kavezi najrazličitijih oblika. Osoba se može vidjeti u ronilačkom zvonu duboko u vodama hladnog Sjevernog mora, potpuno sama visoko na kotaču u praznom zabavištu, stisnuta u malom kavezu koji visi na užetu što se njiše iznad bezdane provalije.
Sve su te slike zastrašujuće. U nekima postoji i tračak nade. Možda biste mogli pronaći put kroz vrtloženje sive magle ili odbaciti teret s leđa. Pomoć bi vam mogla stići i izvana – slučajno bi mogao naići prijateljski raspoložen Eskim ili bi se mogao pojaviti netko s ključem kotača koji se okreće u visinama. Možda uspijete prikupiti snagu da pomognete sami sebi. - da se izvučete iz jame ili odbacite tešku tkaninu. No, o kakvim god slikama bila riječ, svima im je nešto zajedničko. Depresivna osoba zastrašujuće je izdvojena od svijeta.
Sama je u svom zatvoru.
Zatvor
Kakva je razlika između depresivne i nesretne osobe? Postoji razlika, a kad iskusite i jedno i drugo, i sami ćete spoznati u čemu se sastoji.
Kad ste nesretni, čak i kad patite zbog najtežeg udarca, u stanju ste potražiti utjehu i prihvatiti je kako bi vam olakšala patnju. Možete se okrenuti ljudima i dobiti njihovo suosjećanje i brižnost prepunu ljubavi; možete biti blagi i tješiti sami sebe. No, u depresiji vam nisu dostupni ni suosjećanje i brižnost drugih, ni vlastita nježna ljubav. Drugi vam ljudi možda pružaju ljubav, suosjećanje i brižnost koju biste samo mogli poželjeti, ali nikakvo se suosjećanje ne može probiti kroz zid koji vas odvaja od drugih ljudi. Okruženi zidom, ne samo što sebi ne dopuštate ni najmanju utjehu i ugodu, nego se kažnjavate i riječima i djelima. Depresija je zatvor u kojem ste istodobno i bijedni zarobljenik i okrutni zatvorski čuvar.
Upravo ta osobita izdvojenost razlikuje depresivnu od nesretne osobe. Nije riječ jednostavno o osamljenosti, iako ste u zatvoru depresije, na nesreću, osamljeni. Riječ je o izdvojenosti koja mijenja čak i zamjedbu okoline. Razumom znate da postojite u prostoru s drugim ljudima, da razgovarate s njima i da vas oni čuju. No, njihove riječi kao da dolaze do vas preko bezdane provalije, pa čak i ako možete pružiti ruku i dodirnuti drugu osobu, kao i ona vas, taj vam dodir ništa ne prenosi. Čini vam se da su čak i predmeti udaljeni od vas, iako ste svjesni da nije tako, pa makar znate da Sunce sja i ptice pjevaju, još ste oštrije svjesni da je nebo za vas gotovo bezbojno i nijedna ptičica ne cvrkuće.
Kako biste nekome drugome mogli opisati takvo iskustvo i prenijeti njegovo značenje? Kažete li drugoj osobi da ste depresivni, da ste ''u komi'' ili da vam je svega dosta, njoj bi se moglo učiniti kao da je riječ o žaljenju za vikendom koje ljudi osjećaju ponedjeljkom ujutro, ili o nečemu iz čega biste se mogli iščupati, samo kad biste se uistinu potrudili. No, vi znate da to nije prolazno neraspoloženje ili nešto što će nestati ako se pokušate ''sabrati''. Nemir koji vlada vašim osjećajima tako je jak da ne možete znati kako biste ga uopće pokušali opisati. Zato je bolje ne reći ništa.
Pa, ipak, postoji način na koji možete izraziti ono što doživljavate. Da ste umjetnik ili filmski redatelj, mogli biste napraviti sliku koja bi prenijela barem dio vašeg iskustva. Iz toga razloga, najčešće već na prvom sastanku, klijentima koji mi dolaze zbog depresije postavljam isto pitanje. Kad biste mogli naslikati sliku koja bi prikazivala ono što osjećate, kakvu biste naslikali?
Najprije, tu su slike koje osobu prikazuju u magli, potpuno samu. Magla može biti siva, crna ili jakih boja. Može se vrtložiti oko osobe ili biti nepomična i gusta poput pamuka. Osoba možda pokušava pronaći izlaz iz magle, ili je skamenjena od straha i beznađa.
Zatim slijede slike pustih krajolika, bezvodne pustinje ili zaleđene pustare te slike bezgraničnih oceana. Osoba vidi sebe kako potpuno sama posrće prema praznom obzorju, kako ju je uhvatila snažna oluja ili, bespomoćna i nepokretna, sjedi na stijeni u plamenu ili na ledenoj santi koja se otapa.
Javljaju se i slike osamljene osobe, nečim čvrsto omotane ili koju pritišće velika težina. Ponekad je omotana pogrebnim platnom, teškom crnom tkaninom ili tijesnom odjećom. Pritišće je teška kutija ili joj je na srcu kamen, a nekim je ljudima na ramenu ptica, poput teške crne sove. Andrew Solomon je svoju depresiju vidio kao tešku vinovu lozu koja se omotala oko hrasta i iz njega crpi životnu snagu, kao nametnika, ružnog i životnijeg od njega samog
Najdetaljnije su ne slike u kojima je osoba, na neki način, zarobljena. Katkad sama hoda beskonačnim mračnim tunelom, pridržava se za stijenke bezdane jame, puzi kraterom ugaslog vulkana, zaključana u hladnoj tamnici, zarobljena u metalnoj sferi ili crnom balonu. Na mnogim su slikama kavezi najrazličitijih oblika. Osoba se može vidjeti u ronilačkom zvonu duboko u vodama hladnog Sjevernog mora, potpuno sama visoko na kotaču u praznom zabavištu, stisnuta u malom kavezu koji visi na užetu što se njiše iznad bezdane provalije.
Sve su te slike zastrašujuće. U nekima postoji i tračak nade. Možda biste mogli pronaći put kroz vrtloženje sive magle ili odbaciti teret s leđa. Pomoć bi vam mogla stići i izvana – slučajno bi mogao naići prijateljski raspoložen Eskim ili bi se mogao pojaviti netko s ključem kotača koji se okreće u visinama. Možda uspijete prikupiti snagu da pomognete sami sebi. - da se izvučete iz jame ili odbacite tešku tkaninu. No, o kakvim god slikama bila riječ, svima im je nešto zajedničko. Depresivna osoba zastrašujuće je izdvojena od svijeta.
Sama je u svom zatvoru.
Moja osobna depresija (razmisljanja)
Depresivna sam od 13te god. Prije je to bilo periodicno, sad je kontinuirano. Zadnje 2g. (sad imam 22.) Kad je pocela bila sam u pubertetu i vjerovala sam u ono da svi to prodju tad, klinci.. zeljni paznje. Sad se vise nemam s cime tjesit. Prosla sam sve utjehe..Bit ce bolje, sve ce sjest na svoje mjesto, zivot ce se poboljsati, ako radis na sebi i drugi ce ti cijeniti... Sve to sad vise nema smisla. Ne odzvanja..
Sad ako se nekome potuzis i pokusas objasniti to svoje konstantno ˇtužnoˇ stanje, ides im na zivce.. Zasto? Jer za njih, nemas pravi problem! Nisi ostala trudna s bratom, ne love te kamatari, ne umires od neizljecive bolesti, e onda odjb! Zar nije neko nepisano pravilo (ma cak i pisano) da treba pomagati. Pomagati!
Citam neke teme ovdje i nemogu vjerovat kako su ljudi bescutni, postali.. Decko govori da ne zeli zivjeti, a oni upadaju s odgovorima kao da si se htjeo ubiti vec bi to i napravio, ili ma, tvoji problemi su nista naspram nekog PTSPovca ili gladi u svijetu il rata u iraku... Zar postoji neki rang problema? Ako je ispod, njima se ne pomaze... Zar nije pohvalno to sto on ipak zeli pricati prije no sto si ucini nesto? Sto znaci da se prakticki dere UPOMOC al nitko ga ne cuje...
Pitaju se zasto je sve vise mladih postalo depresivno? Misle da je to IN njma
pa izmisljaju i rezuckaju se bezveze... Koji primitivci!
Najgore je sto takve ljude nitko ne dozivljava dok si nesto ne naprave. Tek kad uspiju u svom naumu e onda pricaju, a bio je tako drag..
Ma pljunula bi im u lice svim tim licimjerima!!!
Meni ne pada na pamet da si nesto napravim, nikad to ne bi mogla uciniti. Ne podnosim fizicku bol, a za ovu psihicku lagano otupljujem. Nikad se nisam rezuckala ni sl. Ja samo cmizdrim.. I pricam sama sa sobom, ali uvijek ostajem na ZASTO?... Svaku vecer u krevetu prije spavanja. Nema znaka, signala, nikakvog odgovora... Jedino mogu reci da mi puno govori to sto svaki put kad odlucim okrenuti novu stranicu, biti pozitivnija prema svijetu, zivot mi zada novi šamar. Kao da mi kaze Glupačo kaj si mislis, ti nikad neces bit sretna! I smije se....... To se predugo dogadja da mi mislila da je slučajnost..Trudila sam se... Iskreno to mogu reci, nisam mjenjala druge, htjela sam mjenjat sebe, zbog njih.. Krivo! Okruzila sam se krivim ljudima, tj onima koje mi je zivot dodjelio i patila i gutala njihova sranja jer sam mislila da je vrijedno! Da je ljudski oprastati i grijesiti.. Ali kad vidis da se oni prema tebi ne mjenjaju i vrijedaju te opet i opet iopet iznova a ti opet oprostis stvarno ti dodje da odustanes i maknes se. Lako bi to bilo kad bi navikla biti sama... al nikad nisam bila sama... Bez prijatelja.. Valjda sam tako i naucila sve karaktere. Sramim se ljudi. Sto imaju isto mjesto na zemlji kao i ja a moralno su puno siroviji...
Imala sam nedavno saobracajku. Prosla sam vise drzavnih ustanova i mogu rec da se sramim sto zivim u ovakvom svijetu.... U neorganiziranosti i prenapuhanosti. Kao onaj puran sto se šepiri pred zenkom a ima kikiriki od mozga. To je nas svijet, nasa drzava... (ovo je vec za politiku il filozofiranje al to se nadovezuje). Previse razmisljam. Previse me bole stvari o kojima ne bi sad trebala razmisljat. Znate onu Da sam gluplja bila bi sretnija. Tu ima istine...
Kako je moguce da se rodi netko kome je predodređen zivot bez prijatelja, bez ljubavi, bez razumjevanja? Bez nekog posebnog cilja? Da samuje s tugom u 4 zida i da mu se srce lomi na djelice svakim danom sve vise.... ZASTO?
Trenutno se osijecam nekako ravno, al zaglavljeno. nemam kamo pobjeci od sudbine. nemogu si sama oduzeti zivot, a nemogu ni nestati. mogu sam sjediti i cekati da prodje sve to, i da umrem prirodno, al izmozdena i umorna.. Ne razumijem.. zasto takav zivot provesti do kraja....
__________________ Frustry
Sad ako se nekome potuzis i pokusas objasniti to svoje konstantno ˇtužnoˇ stanje, ides im na zivce.. Zasto? Jer za njih, nemas pravi problem! Nisi ostala trudna s bratom, ne love te kamatari, ne umires od neizljecive bolesti, e onda odjb! Zar nije neko nepisano pravilo (ma cak i pisano) da treba pomagati. Pomagati!
Citam neke teme ovdje i nemogu vjerovat kako su ljudi bescutni, postali.. Decko govori da ne zeli zivjeti, a oni upadaju s odgovorima kao da si se htjeo ubiti vec bi to i napravio, ili ma, tvoji problemi su nista naspram nekog PTSPovca ili gladi u svijetu il rata u iraku... Zar postoji neki rang problema? Ako je ispod, njima se ne pomaze... Zar nije pohvalno to sto on ipak zeli pricati prije no sto si ucini nesto? Sto znaci da se prakticki dere UPOMOC al nitko ga ne cuje...
Pitaju se zasto je sve vise mladih postalo depresivno? Misle da je to IN njma
pa izmisljaju i rezuckaju se bezveze... Koji primitivci!
Najgore je sto takve ljude nitko ne dozivljava dok si nesto ne naprave. Tek kad uspiju u svom naumu e onda pricaju, a bio je tako drag..
Ma pljunula bi im u lice svim tim licimjerima!!!
Meni ne pada na pamet da si nesto napravim, nikad to ne bi mogla uciniti. Ne podnosim fizicku bol, a za ovu psihicku lagano otupljujem. Nikad se nisam rezuckala ni sl. Ja samo cmizdrim.. I pricam sama sa sobom, ali uvijek ostajem na ZASTO?... Svaku vecer u krevetu prije spavanja. Nema znaka, signala, nikakvog odgovora... Jedino mogu reci da mi puno govori to sto svaki put kad odlucim okrenuti novu stranicu, biti pozitivnija prema svijetu, zivot mi zada novi šamar. Kao da mi kaze Glupačo kaj si mislis, ti nikad neces bit sretna! I smije se....... To se predugo dogadja da mi mislila da je slučajnost..Trudila sam se... Iskreno to mogu reci, nisam mjenjala druge, htjela sam mjenjat sebe, zbog njih.. Krivo! Okruzila sam se krivim ljudima, tj onima koje mi je zivot dodjelio i patila i gutala njihova sranja jer sam mislila da je vrijedno! Da je ljudski oprastati i grijesiti.. Ali kad vidis da se oni prema tebi ne mjenjaju i vrijedaju te opet i opet iopet iznova a ti opet oprostis stvarno ti dodje da odustanes i maknes se. Lako bi to bilo kad bi navikla biti sama... al nikad nisam bila sama... Bez prijatelja.. Valjda sam tako i naucila sve karaktere. Sramim se ljudi. Sto imaju isto mjesto na zemlji kao i ja a moralno su puno siroviji...
Imala sam nedavno saobracajku. Prosla sam vise drzavnih ustanova i mogu rec da se sramim sto zivim u ovakvom svijetu.... U neorganiziranosti i prenapuhanosti. Kao onaj puran sto se šepiri pred zenkom a ima kikiriki od mozga. To je nas svijet, nasa drzava... (ovo je vec za politiku il filozofiranje al to se nadovezuje). Previse razmisljam. Previse me bole stvari o kojima ne bi sad trebala razmisljat. Znate onu Da sam gluplja bila bi sretnija. Tu ima istine...
Kako je moguce da se rodi netko kome je predodređen zivot bez prijatelja, bez ljubavi, bez razumjevanja? Bez nekog posebnog cilja? Da samuje s tugom u 4 zida i da mu se srce lomi na djelice svakim danom sve vise.... ZASTO?
Trenutno se osijecam nekako ravno, al zaglavljeno. nemam kamo pobjeci od sudbine. nemogu si sama oduzeti zivot, a nemogu ni nestati. mogu sam sjediti i cekati da prodje sve to, i da umrem prirodno, al izmozdena i umorna.. Ne razumijem.. zasto takav zivot provesti do kraja....
__________________ Frustry
Depresija
Što je depresija?
Koliko ste samo puta rekli nekome .... pusti me .... u depresiji sam.... znate li što je depresija....? Kako djeluje...a što nije depresija..... ??
Depresija se može nazvati bolešću osjećaja. Njezina klasifikacija kao mentalne bolesti ne čini ju manje stvarnom ili bolnom. To je uobičajena bolest svih vremena od koje obolijeva jedan od dvadeset ljudi.
Depresija je poremećaj u raspoloženju čije su značajke različiti stupnjevi tuge, razočarenja, osamljenosti, beznađa, sumnje u samoga sebe i krivnje. Ovi osjećaji mogu biti vrlo intenzivni i mogu trajati duže vremensko razdoblje. Svakodnevne aktivnosti mogu postati otežane, ali pojedinac još uvijek može biti u mogućnosti nositi se s njima. Ipak, na ovoj razini osjećaji bespomoćnosti mogu postati tako intenzivni da se samoubojstvo može činiti kao jedino rješenje.
Osoba koja prolazi kroz jaku depresiju može doživjeti ekstremne promjene raspoloženja ili čak želju za potpunim povlačenjem iz svakodnevice i vanjskog svijeta. Depresije se ne treba sramiti i ona nije znak slabosti. Ona se može liječiti s lijekovima, terapijom i savjetovanjem.
Depresija je stara koliko i čovječanstvo. Ubraja se ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće psihičke poremećaje današnjice. Riječ "depresija" podrijetlom je iz latinskoga jezika - latinski depressio dolazi od deprimere, što znači potisnuti, pritisnuti, udubiti ili potlačiti.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije depresija će do 2020. godine postati drugi svjetski zdravstveni problem, a gledajući samo žensku populaciju, zdravstveni problem broj jedan. Posljedica je to kontinuiranog porasta broja depresivnih osoba što se prati od 1910. g. nadalje. Najmanje svaki deseti čovjek ima šansu jednom u životu oboljeti od depresije, može se javiti od dječje do starije dobi, a naročito je česta u srednjim godinama. Depresija uzrokuje duboke patnje i većina se stručnjaka slaže da je to za čovjeka najbolnije životno iskustvo s kojim se može suočiti.
Depresija je više od obične tuge. Međutim, ako se tuga pojavi bez ikakva razloga ili je ona nesrazmjerna razlogu nastanka, ako ne prestaje ili se ponovno vrati, ako nam je teško raditi, družiti se, spavati, jednom riječju više se ne možemo veseliti životu, onda to više nije neraspoloženje, nije obična tuga, nego depresija.
Osnovne karakteristike ove bolesti su sniženo, depresivno raspoloženje, gubitak osjećaja zadovoljstva, gubitak snage i energije, javljanje osjećaja neodređenog straha (anksioznosti), osjećaj krivnje, bezperspektivnosti, bezizglednosti, gubitak volje za životom, razmišljanja o samoubojstvu i pokušaji. Uz to nastupa promjena mišljenja, sna i apetita.
Što nije depresija?
Depresija nije nešto što je "samo u tvojoj glavi". Ona nije izmišljena bolest, nije lijenost ili nekoliko dana kada se osjećate tužni ili loše. Ona nije PMS ili stres. Ona nije Božje odbacivanje i napuštanje. Depresija nije osjećaj prolaznog neraspoloženja, ona je bolest koja značajno narušava svakodnevni život.
• Depresija nije znak moralne slabosti; depresija je posljedica narušene ravnoteže kemijskih tvari u mozgu, pri čemu važnu ulogu igra nasljeđe, stres, način života.
• Velika je razlika između običnog neraspoloženja i patnje uzrokovane depresijom. Kada smo razočarani životom, kada ostanemo bez prijatelja ili izgubimo voljenu osobu, prirodno je da smo tužni i zabrinuti. Takvi događaji gase nam radost življenja, no ubrzo se većina ljudi vraća u svoje uobičajeno stanje.
Koliko ste samo puta rekli nekome .... pusti me .... u depresiji sam.... znate li što je depresija....? Kako djeluje...a što nije depresija..... ??
Depresija se može nazvati bolešću osjećaja. Njezina klasifikacija kao mentalne bolesti ne čini ju manje stvarnom ili bolnom. To je uobičajena bolest svih vremena od koje obolijeva jedan od dvadeset ljudi.
Depresija je poremećaj u raspoloženju čije su značajke različiti stupnjevi tuge, razočarenja, osamljenosti, beznađa, sumnje u samoga sebe i krivnje. Ovi osjećaji mogu biti vrlo intenzivni i mogu trajati duže vremensko razdoblje. Svakodnevne aktivnosti mogu postati otežane, ali pojedinac još uvijek može biti u mogućnosti nositi se s njima. Ipak, na ovoj razini osjećaji bespomoćnosti mogu postati tako intenzivni da se samoubojstvo može činiti kao jedino rješenje.
Osoba koja prolazi kroz jaku depresiju može doživjeti ekstremne promjene raspoloženja ili čak želju za potpunim povlačenjem iz svakodnevice i vanjskog svijeta. Depresije se ne treba sramiti i ona nije znak slabosti. Ona se može liječiti s lijekovima, terapijom i savjetovanjem.
Depresija je stara koliko i čovječanstvo. Ubraja se ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće psihičke poremećaje današnjice. Riječ "depresija" podrijetlom je iz latinskoga jezika - latinski depressio dolazi od deprimere, što znači potisnuti, pritisnuti, udubiti ili potlačiti.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije depresija će do 2020. godine postati drugi svjetski zdravstveni problem, a gledajući samo žensku populaciju, zdravstveni problem broj jedan. Posljedica je to kontinuiranog porasta broja depresivnih osoba što se prati od 1910. g. nadalje. Najmanje svaki deseti čovjek ima šansu jednom u životu oboljeti od depresije, može se javiti od dječje do starije dobi, a naročito je česta u srednjim godinama. Depresija uzrokuje duboke patnje i većina se stručnjaka slaže da je to za čovjeka najbolnije životno iskustvo s kojim se može suočiti.
Depresija je više od obične tuge. Međutim, ako se tuga pojavi bez ikakva razloga ili je ona nesrazmjerna razlogu nastanka, ako ne prestaje ili se ponovno vrati, ako nam je teško raditi, družiti se, spavati, jednom riječju više se ne možemo veseliti životu, onda to više nije neraspoloženje, nije obična tuga, nego depresija.
Osnovne karakteristike ove bolesti su sniženo, depresivno raspoloženje, gubitak osjećaja zadovoljstva, gubitak snage i energije, javljanje osjećaja neodređenog straha (anksioznosti), osjećaj krivnje, bezperspektivnosti, bezizglednosti, gubitak volje za životom, razmišljanja o samoubojstvu i pokušaji. Uz to nastupa promjena mišljenja, sna i apetita.
Što nije depresija?
Depresija nije nešto što je "samo u tvojoj glavi". Ona nije izmišljena bolest, nije lijenost ili nekoliko dana kada se osjećate tužni ili loše. Ona nije PMS ili stres. Ona nije Božje odbacivanje i napuštanje. Depresija nije osjećaj prolaznog neraspoloženja, ona je bolest koja značajno narušava svakodnevni život.
• Depresija nije znak moralne slabosti; depresija je posljedica narušene ravnoteže kemijskih tvari u mozgu, pri čemu važnu ulogu igra nasljeđe, stres, način života.
• Velika je razlika između običnog neraspoloženja i patnje uzrokovane depresijom. Kada smo razočarani životom, kada ostanemo bez prijatelja ili izgubimo voljenu osobu, prirodno je da smo tužni i zabrinuti. Takvi događaji gase nam radost življenja, no ubrzo se većina ljudi vraća u svoje uobičajeno stanje.
Depresija i mladi
Depresija je bolest u kojoj dolazi do sniženja raspoloženja, ali u tolikoj mjeri da ta promjena raspoloženja utječe na sveukupno razmišljanje, opažanje, tjelesno stanje, ponašanje i čovjekovo socijalno funkcioniranje.
Depresija je bolest!
Depresija je bolest baš kao dijabetes ili visoki krvni tlak, a u obiteljima oboljelih postoji 2-3 puta veća vjerojatnost za razvoj ovog poremećaja.
Često se u svakodnevnom razgovoru čuje termin da je netko u depresiji. Svako loše raspoloženje koje traje malo dulje skloni smo opisati kao depresiju te se zbog toga, kada netko stvarno pati od ove bolesti, njegovo stanje najčešće ne shvaća ozbiljno. Bitno je znati da je depresija bolest baš kao dijabetes ili visoki krvni tlak, i da se u mozgu događaju konkretne i mjerljive promjene.
Naši neuroni komuniciraju međusobno pomoću kemijskih tvari koje nazivamo neurotransmiteri. Određeni neurotransmiteri se luče više prilikom ugode dok drugi prevladavaju za vrijeme straha, stresa ili tužnog raspoloženja. U depresiji je u znatnoj mjeri smanjeno lučenje noradrenalina i serotonina.
Koliko je nastanak i uzrok depresije kompleksan pokazuje i genetska sklonost razvoju ove bolesti. U obiteljima oboljelih postoji 2-3 puta veća vjerojatnost za razvoj ovog poremećaja nego kod opće populacije.
Nažalost, pravu depresiju karakterizira i smrtnost. Čak 75% bolesnika s depresijom razmišlja o suicidu, dok njih 10 do 15% i izvrši taj čin.
Bolest budućnosti
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, depresija će do 2020. godine postati drugi vodeći javnozdravstveni problem na svijetu.
Depresija je bolest budućnosti iz više razloga, a prvenstveno zbog zapanjujućih predviđanja o porastu broja oboljelih. Prema procjenama SZO (Svjetske zdravstvene organizacije) depresija će do 2020. godine postati drugi vodeći javnozdravstveni problem na svijetu (gledajući žensku populaciju čak i prvi javnozdravstveni problem), odmah iza ishemijske bolesti srca. Zabrinjavajuće je i da od depresije sve više pate djeca i mladi. Podaci Službe za socijalnu medicinu HZJZ iz 2002. godine pokazuju da je u skupini djece i mladih do 19 godina starosti evidentirano više od 16 000 onih s poremećajima u ponašanju ili duševnim poremećajima, s tendencijom godišnjeg porasta broja bolesnika za 500 do 700.
Od 1910. godine svako desetljeće broj oboljelih stalno raste. To povećanje nešto duguje poboljšanju dijagnostike, ali veliku ulogu u stalnom porastu broja oboljelih ima stil života. Svakodnevni je stres prihvaćen kao normalna pojava i sve je manje vremena za brigu o sebi. Organizam to teško može pratiti i dolazi do sve ranijeg razvoj depresije i mnogih drugih bolesti (ishemijska bolest srca, dijabetes, visok krvni tlak, itd.) koje su se prije javljale u znatno starijoj životnoj dobi.
Procjenjuje se da tijekom života čak 20% žena i 10% muškaraca pati od nekog oblika depresije, a napadi počinju sve ranije; tako se čak 50% svih depresivnih poremećaja javlja prije četrdesete godine.
Simptomi depresije
Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni. Depresija se također manifestira ravnodušnošću, bezidejnošću, apatijom, gubitkom životne radosti, ali i u nekim slučajevima pojačanom napetošću, nemirom i razdražljivošću. Isto tako depresija može ometati osnovne tjelesne funkcije, te se manifestirati poremećajem sna, smanjenjem ili pojačanjem apetita, tromošću, nemirom, slabošću, iscrpljenošću, gubitkom koncentracije i zaboravljivošću. Depresivno raspoloženje onemogućava bolesnike u obavljanju normalnih i svakodnevnih životnih aktivnosti. Ljudi oboljeli od depresije mogu osjećati pretjerani sram ili krivnju i mogu se intenzivno baviti mišlju o smrti i umiranju, uključujući i ideje o samoubojstvu.
Depresija kod mladih
Adolescencija je doba traženja vlastite ličnosti, a jedan od najčešćih problema koji se tada javlja kod mladih je problem osamljenosti.
Vrijeme adolescencije je vrijeme velikih promjena, skokova u sazrijevanju, ali i kriza. Tinejdžer nije više dijete, a nije još odrasla osoba. Kako bi krenuo naprijed, nerijetko prvo kreće nekoliko koraka unatrag. To je uzbudljivo doba traženja vlastite samostalnosti, nove ličnosti, često zbunjujuća prilagodba na "novo tijelo". Česti nesporazumi roditelja i adolescenata dodatna su otežavajuća okolnost. Ponekad je biti roditelj adolescenta jednako teško životno iskustvo kao biti adolescent. Život s adolescentom se obično poklapa s krizom srednje dobi roditelja i problemima sa sve starijim vlastitim roditeljima.
Još jedan problem koji je čest i javlja se najčešće kod mladih je problem osamljenosti. Mladi se često osjećaju da ih nitko ne razumije i da su zbog toga sami na svijetu. Danas kada su komunikacijske tehnologije dovedene gotovo do savršenstva, takvo razmišljanje često dovodi do bijega mlade osobe prema tehnologiji. Komunikacija preko računala i mobitela se čini mnogo sigurnijom i jednostavnijom, ali predstavlja samo kopiju prave komunikacije među ljudima i nudi samo prividnu sigurnost. Susret sa stvarnim svijetom tada može biti traumatičan i predstavljati odličnu podlogu za daljnji razvoj nesigurnosti i depresije.
Ovo su neki od najčešćih kriza i razloga zbog kojega adolescenti počinju razvijati simptome depresije:
1. Poremećaj identiteta: Poremećaj identiteta javlja se u kasnoj adolescenciji, kada se mladi počinju odvajati od vrijednosti i načina življenja roditelja i pokušavaju ostvariti više životne slobode i nastoje postati ličnosti za sebe. Psihijatrijski simptomi su strah iskazan kao emocionalni nemir, razdražljivost kod razdvajanja, depresivnost iskazana kao nagla promjena raspoloženja, nakana samoubojstva ili pokušaj samoubojstva, smetnje spavanja, ishrane, uzimanje prekomjernih količina alkohola, posezanje za narkoticima, itd.
2. Kriza intimnosti: Prvu slabost identiteta mladi pokazuju u trenucima kada počinju ostvarivati odnose s vršnjacima, zatim odraslima (i izvan obiteljskog kruga), kao i veze s heterospolnim partnerom. Pokazivanje poremećaja spolnog identiteta najčešće je u periodu kasne adolescentske dobi, a praćeno je oblicima ponašanja kao što su intenzivan strah same panike (homoseksualna panika), što je bitno obilježje poremećaja spolnog identiteta, kao i sklapanje braka (naime, često smatraju da će se odnosi poboljšati i svi konflikti riješiti ako su u braku).
3. Kriza odlučivanja: Mlade osobe s poremećajem identiteta imaju velike teškoće u donošenju kako onih svakodnevnih, tako i onih značajnih odluka, poput izbora određenog zanimanja ili izbora spolnog partnera.
4. Poremećaj prilagođavanja (adolescentna kriza): Poremećaj prilagođavanja prolazni je psihički poremećaj karakterističan za mladenački period. Nastanak poremećaja prilagođavanja povezuje se s nesposobnošću rješavanja konflikta u procesu aktualnog prilagođavanja. Psihijatrijski simptomi su zaustavljanje u razvoju i regresivno ponašanje (poremećaj ishrane i spavanja, psihosomatske reakcije).
Depresija u adolescenciji kao "normalno" stanje
Separaciju od roditelja prati anksioznost koja je vezana uz dvojbu adolescenata, odrasti ili ne, a prati je faza tzv. prirodne žalosti zbog procesa odvajanja od roditelja. Zato mnogi autori depresiju u adolescenciji smatraju normalnim fenomenom koji je vezan uz separaciju od roditelja. Naime, blage depresije, odnosno promjene raspoloženja, prolazne su pojave i odnose se na zdravog adolescenta koji nastoji razriješiti odvajanje od roditelja i osamostaliti se. Takva depresivna raspoloženja u službi su razvoja i nemaju stalnu kliničku sliku. U kojem će pravcu psihički razvoj mlade osobe teći, ovisi o mnogo faktora: o naslijeđu, o biološkom i psihodinamskom razvoju, kao i o utjecaju okoline.
Depresija u Hrvatskoj
Iako je depresivno raspoloženje jedna od razvojnih karakteristika adolescencije, velik broj mladih osoba koji pokazuju sklonost razvoju ovog poremećaja svakako je alarmantan.
Kakvo je stanje među mladima u Hrvatskoj možda najbolje pokazuje istraživanje koje je provedeno u Omišu 2005. godine na srednjoškolcima. Osjećaj gubitka energije i umor je bio najčešći simptom; 40,1% mladih odgovara potvrdno na ovaj upit. 34,4% ispitanika ima teškoće s koncentracijom i donošenjem odluka, a 31,6% navode da ih muči osjećaj žalosti i utučenosti. Osjećaj sniženog samopouzdanja javlja 24,5% , a njih 22,2% nema više interesa za uobičajene aktivnosti. Osjećaj pretjerane krivnje za bilo što potvrđuje 21,7% učenika, a 19,8% razmišlja na pesimističan način o budućnosti. Smetnje apetita ima 16,5% srednjoškolaca, a 15,6% spavaju loše. O smrti ili samoubojstvu često razmišlja 9,0% mladih.
Svi ovi podaci, a posebno onaj o razmišljanju o suicidu, govore koliko su učestali depresivni simptomi kod mladih i koliko mogu biti opasni. Iako je depresivno raspoloženje jedna od razvojnih karakteristika adolescencije, ovako velik broj mladih koji pokazuju sklonost razvoju ovog poremećaja je svakako alarmantan i traži dodatne napore kako bi se takav trend suzbio. U borbu protiv depresije mladih trebaju biti uključeni školski liječnici, psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, po potrebi psihijatri pedijatri i ostali profili stručnjaka.
Literatura: Branka Huljev, Nives Đurašković, Slađana Štrkalj-Ivezić. Screening na depresiju-depresivni simptomi srednjoškolaca Omiša. HČJZ 2007
PLIVAzdravlje
Depresija je bolest!
Depresija je bolest baš kao dijabetes ili visoki krvni tlak, a u obiteljima oboljelih postoji 2-3 puta veća vjerojatnost za razvoj ovog poremećaja.
Često se u svakodnevnom razgovoru čuje termin da je netko u depresiji. Svako loše raspoloženje koje traje malo dulje skloni smo opisati kao depresiju te se zbog toga, kada netko stvarno pati od ove bolesti, njegovo stanje najčešće ne shvaća ozbiljno. Bitno je znati da je depresija bolest baš kao dijabetes ili visoki krvni tlak, i da se u mozgu događaju konkretne i mjerljive promjene.
Naši neuroni komuniciraju međusobno pomoću kemijskih tvari koje nazivamo neurotransmiteri. Određeni neurotransmiteri se luče više prilikom ugode dok drugi prevladavaju za vrijeme straha, stresa ili tužnog raspoloženja. U depresiji je u znatnoj mjeri smanjeno lučenje noradrenalina i serotonina.
Koliko je nastanak i uzrok depresije kompleksan pokazuje i genetska sklonost razvoju ove bolesti. U obiteljima oboljelih postoji 2-3 puta veća vjerojatnost za razvoj ovog poremećaja nego kod opće populacije.
Nažalost, pravu depresiju karakterizira i smrtnost. Čak 75% bolesnika s depresijom razmišlja o suicidu, dok njih 10 do 15% i izvrši taj čin.
Bolest budućnosti
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, depresija će do 2020. godine postati drugi vodeći javnozdravstveni problem na svijetu.
Depresija je bolest budućnosti iz više razloga, a prvenstveno zbog zapanjujućih predviđanja o porastu broja oboljelih. Prema procjenama SZO (Svjetske zdravstvene organizacije) depresija će do 2020. godine postati drugi vodeći javnozdravstveni problem na svijetu (gledajući žensku populaciju čak i prvi javnozdravstveni problem), odmah iza ishemijske bolesti srca. Zabrinjavajuće je i da od depresije sve više pate djeca i mladi. Podaci Službe za socijalnu medicinu HZJZ iz 2002. godine pokazuju da je u skupini djece i mladih do 19 godina starosti evidentirano više od 16 000 onih s poremećajima u ponašanju ili duševnim poremećajima, s tendencijom godišnjeg porasta broja bolesnika za 500 do 700.
Od 1910. godine svako desetljeće broj oboljelih stalno raste. To povećanje nešto duguje poboljšanju dijagnostike, ali veliku ulogu u stalnom porastu broja oboljelih ima stil života. Svakodnevni je stres prihvaćen kao normalna pojava i sve je manje vremena za brigu o sebi. Organizam to teško može pratiti i dolazi do sve ranijeg razvoj depresije i mnogih drugih bolesti (ishemijska bolest srca, dijabetes, visok krvni tlak, itd.) koje su se prije javljale u znatno starijoj životnoj dobi.
Procjenjuje se da tijekom života čak 20% žena i 10% muškaraca pati od nekog oblika depresije, a napadi počinju sve ranije; tako se čak 50% svih depresivnih poremećaja javlja prije četrdesete godine.
Simptomi depresije
Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni. Depresija se također manifestira ravnodušnošću, bezidejnošću, apatijom, gubitkom životne radosti, ali i u nekim slučajevima pojačanom napetošću, nemirom i razdražljivošću. Isto tako depresija može ometati osnovne tjelesne funkcije, te se manifestirati poremećajem sna, smanjenjem ili pojačanjem apetita, tromošću, nemirom, slabošću, iscrpljenošću, gubitkom koncentracije i zaboravljivošću. Depresivno raspoloženje onemogućava bolesnike u obavljanju normalnih i svakodnevnih životnih aktivnosti. Ljudi oboljeli od depresije mogu osjećati pretjerani sram ili krivnju i mogu se intenzivno baviti mišlju o smrti i umiranju, uključujući i ideje o samoubojstvu.
Depresija kod mladih
Adolescencija je doba traženja vlastite ličnosti, a jedan od najčešćih problema koji se tada javlja kod mladih je problem osamljenosti.
Vrijeme adolescencije je vrijeme velikih promjena, skokova u sazrijevanju, ali i kriza. Tinejdžer nije više dijete, a nije još odrasla osoba. Kako bi krenuo naprijed, nerijetko prvo kreće nekoliko koraka unatrag. To je uzbudljivo doba traženja vlastite samostalnosti, nove ličnosti, često zbunjujuća prilagodba na "novo tijelo". Česti nesporazumi roditelja i adolescenata dodatna su otežavajuća okolnost. Ponekad je biti roditelj adolescenta jednako teško životno iskustvo kao biti adolescent. Život s adolescentom se obično poklapa s krizom srednje dobi roditelja i problemima sa sve starijim vlastitim roditeljima.
Još jedan problem koji je čest i javlja se najčešće kod mladih je problem osamljenosti. Mladi se često osjećaju da ih nitko ne razumije i da su zbog toga sami na svijetu. Danas kada su komunikacijske tehnologije dovedene gotovo do savršenstva, takvo razmišljanje često dovodi do bijega mlade osobe prema tehnologiji. Komunikacija preko računala i mobitela se čini mnogo sigurnijom i jednostavnijom, ali predstavlja samo kopiju prave komunikacije među ljudima i nudi samo prividnu sigurnost. Susret sa stvarnim svijetom tada može biti traumatičan i predstavljati odličnu podlogu za daljnji razvoj nesigurnosti i depresije.
Ovo su neki od najčešćih kriza i razloga zbog kojega adolescenti počinju razvijati simptome depresije:
1. Poremećaj identiteta: Poremećaj identiteta javlja se u kasnoj adolescenciji, kada se mladi počinju odvajati od vrijednosti i načina življenja roditelja i pokušavaju ostvariti više životne slobode i nastoje postati ličnosti za sebe. Psihijatrijski simptomi su strah iskazan kao emocionalni nemir, razdražljivost kod razdvajanja, depresivnost iskazana kao nagla promjena raspoloženja, nakana samoubojstva ili pokušaj samoubojstva, smetnje spavanja, ishrane, uzimanje prekomjernih količina alkohola, posezanje za narkoticima, itd.
2. Kriza intimnosti: Prvu slabost identiteta mladi pokazuju u trenucima kada počinju ostvarivati odnose s vršnjacima, zatim odraslima (i izvan obiteljskog kruga), kao i veze s heterospolnim partnerom. Pokazivanje poremećaja spolnog identiteta najčešće je u periodu kasne adolescentske dobi, a praćeno je oblicima ponašanja kao što su intenzivan strah same panike (homoseksualna panika), što je bitno obilježje poremećaja spolnog identiteta, kao i sklapanje braka (naime, često smatraju da će se odnosi poboljšati i svi konflikti riješiti ako su u braku).
3. Kriza odlučivanja: Mlade osobe s poremećajem identiteta imaju velike teškoće u donošenju kako onih svakodnevnih, tako i onih značajnih odluka, poput izbora određenog zanimanja ili izbora spolnog partnera.
4. Poremećaj prilagođavanja (adolescentna kriza): Poremećaj prilagođavanja prolazni je psihički poremećaj karakterističan za mladenački period. Nastanak poremećaja prilagođavanja povezuje se s nesposobnošću rješavanja konflikta u procesu aktualnog prilagođavanja. Psihijatrijski simptomi su zaustavljanje u razvoju i regresivno ponašanje (poremećaj ishrane i spavanja, psihosomatske reakcije).
Depresija u adolescenciji kao "normalno" stanje
Separaciju od roditelja prati anksioznost koja je vezana uz dvojbu adolescenata, odrasti ili ne, a prati je faza tzv. prirodne žalosti zbog procesa odvajanja od roditelja. Zato mnogi autori depresiju u adolescenciji smatraju normalnim fenomenom koji je vezan uz separaciju od roditelja. Naime, blage depresije, odnosno promjene raspoloženja, prolazne su pojave i odnose se na zdravog adolescenta koji nastoji razriješiti odvajanje od roditelja i osamostaliti se. Takva depresivna raspoloženja u službi su razvoja i nemaju stalnu kliničku sliku. U kojem će pravcu psihički razvoj mlade osobe teći, ovisi o mnogo faktora: o naslijeđu, o biološkom i psihodinamskom razvoju, kao i o utjecaju okoline.
Depresija u Hrvatskoj
Iako je depresivno raspoloženje jedna od razvojnih karakteristika adolescencije, velik broj mladih osoba koji pokazuju sklonost razvoju ovog poremećaja svakako je alarmantan.
Kakvo je stanje među mladima u Hrvatskoj možda najbolje pokazuje istraživanje koje je provedeno u Omišu 2005. godine na srednjoškolcima. Osjećaj gubitka energije i umor je bio najčešći simptom; 40,1% mladih odgovara potvrdno na ovaj upit. 34,4% ispitanika ima teškoće s koncentracijom i donošenjem odluka, a 31,6% navode da ih muči osjećaj žalosti i utučenosti. Osjećaj sniženog samopouzdanja javlja 24,5% , a njih 22,2% nema više interesa za uobičajene aktivnosti. Osjećaj pretjerane krivnje za bilo što potvrđuje 21,7% učenika, a 19,8% razmišlja na pesimističan način o budućnosti. Smetnje apetita ima 16,5% srednjoškolaca, a 15,6% spavaju loše. O smrti ili samoubojstvu često razmišlja 9,0% mladih.
Svi ovi podaci, a posebno onaj o razmišljanju o suicidu, govore koliko su učestali depresivni simptomi kod mladih i koliko mogu biti opasni. Iako je depresivno raspoloženje jedna od razvojnih karakteristika adolescencije, ovako velik broj mladih koji pokazuju sklonost razvoju ovog poremećaja je svakako alarmantan i traži dodatne napore kako bi se takav trend suzbio. U borbu protiv depresije mladih trebaju biti uključeni školski liječnici, psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, po potrebi psihijatri pedijatri i ostali profili stručnjaka.
Literatura: Branka Huljev, Nives Đurašković, Slađana Štrkalj-Ivezić. Screening na depresiju-depresivni simptomi srednjoškolaca Omiša. HČJZ 2007
PLIVAzdravlje
Svakodnevni trikovi
ciao svima!
evo ja cu malo postat informacije o terapijama i trikovima..
evo ja mislim i koliko sam citala ima tu puno mogucnosti..
kao sto je traumaterapija s EMDR om i raznim drugim tehnikama.
ali ima tu i malih tehnika iz traumaterapije koje pomazu u svakodnevnici..sto bi bili
1) kamencici srece
pripremiti si male kamenice, novcice ili neki mali grah koji vam se cini lijep.
svako jutro stavite nekoliko u lijevi dzep.sami se priredite da zelite imati pozitivan dan i da ocete vidjet pozitivne stvari tijekom dana. tako da ako se tjekom dana nesta desi pozitivno-neko vam se nasmije, neko vam nesto pokloni,vi ste nesto super uradili i dobili pohvalu,culi prelijepu pijesmu, ili ste jednostavno dozivjeli nesto lijepo, svaki put stavite jedan kamencic s lijevog dzepa u desni dzep.
na kraju dana prebrojite sve kamencice iz desnog dzepa i jos jednom razmislite o tim pozitivnim stvarima-i probate osjetit olaksenje ili bilo koji pozitivni osjecaj koji vam se pojavi.
Cime to sluzi? Evo meni je objasnila je jedna psihologinja ovako:
Ljudi koji boluju od trauma ili depresije su naucili tijekom djetinstva nazalost samo vidjet negativne stvari.
Mozgu treba vise od 1000 puta ponavljati nesta da nauci novo.
Tako da ako ovaj trik ukljucite u skakodnevnicu, naucit cete vidjeti pozitivne stvari.
ovaj put drugi trik. Nisu trikovi od mene, nego od jedne psihologinje..
Dobar je trik, samo ga treba napravit ;)
Dosta puta ne uspije, no kad god mognete i uspijete sto ce biti bolje i depresivne faze cu se skratit.
Evi trik sastoji od toga da ako se ima depresivnu fazu, mozete je zaustaviti ili malo preokreniti.
Depresija je kao jedan osjecaj koji je ukocen.
Znaci to moze biti tuga, bijes, ili bilo koji osjecaj, no jednostavno nece da se pojavi nego gnjavi iznad povrsine.
Kao prvo trebate sebi pripremiti i naci svoje vlastite resurse, bilo to pijevanje, sport, glazba, knjiga, sala, razgovor, topli caj ili ili ili.
Meni osobno pomaze pijevanje jer uz pjevanje se stvaraju hormoni srece.
Sad ako ste u fazi, i totalno umorni, bezenergeticni i neda vam se nista i naravno osjecate se bezmocni.
Pricekate dok vam dode impuls da nesta radite, barem da se drugacije namjestite nego sto ste u tom trenutku.
Evo ako je impuls dosta jak, probajte da odete van setat(dobro u zimi je to malo :( ali lijeti funkcionira) i odete setat. Polako, sve po vasem tempu.
Ili prijevate svoju najomiljenu pijesmu.
Sto se dogada? Kao prvo taj ukocen osjecaj se ublazuje. Kao drugo sami sebi sugerirate da niste bezmocni, nego da mozete nesta uraditi za sebe i biti dobar prema sebi.
I sto vise puta ponovite, sto ce biti bolje.
Moje depresivne faze vise nisu toliko duge i ne ubijaju me vise toliko kao prije. I nadam se da cu nestati jednog dana :)
by A.K.
evo ja cu malo postat informacije o terapijama i trikovima..
evo ja mislim i koliko sam citala ima tu puno mogucnosti..
kao sto je traumaterapija s EMDR om i raznim drugim tehnikama.
ali ima tu i malih tehnika iz traumaterapije koje pomazu u svakodnevnici..sto bi bili
1) kamencici srece
pripremiti si male kamenice, novcice ili neki mali grah koji vam se cini lijep.
svako jutro stavite nekoliko u lijevi dzep.sami se priredite da zelite imati pozitivan dan i da ocete vidjet pozitivne stvari tijekom dana. tako da ako se tjekom dana nesta desi pozitivno-neko vam se nasmije, neko vam nesto pokloni,vi ste nesto super uradili i dobili pohvalu,culi prelijepu pijesmu, ili ste jednostavno dozivjeli nesto lijepo, svaki put stavite jedan kamencic s lijevog dzepa u desni dzep.
na kraju dana prebrojite sve kamencice iz desnog dzepa i jos jednom razmislite o tim pozitivnim stvarima-i probate osjetit olaksenje ili bilo koji pozitivni osjecaj koji vam se pojavi.
Cime to sluzi? Evo meni je objasnila je jedna psihologinja ovako:
Ljudi koji boluju od trauma ili depresije su naucili tijekom djetinstva nazalost samo vidjet negativne stvari.
Mozgu treba vise od 1000 puta ponavljati nesta da nauci novo.
Tako da ako ovaj trik ukljucite u skakodnevnicu, naucit cete vidjeti pozitivne stvari.
ovaj put drugi trik. Nisu trikovi od mene, nego od jedne psihologinje..
Dobar je trik, samo ga treba napravit ;)
Dosta puta ne uspije, no kad god mognete i uspijete sto ce biti bolje i depresivne faze cu se skratit.
Evi trik sastoji od toga da ako se ima depresivnu fazu, mozete je zaustaviti ili malo preokreniti.
Depresija je kao jedan osjecaj koji je ukocen.
Znaci to moze biti tuga, bijes, ili bilo koji osjecaj, no jednostavno nece da se pojavi nego gnjavi iznad povrsine.
Kao prvo trebate sebi pripremiti i naci svoje vlastite resurse, bilo to pijevanje, sport, glazba, knjiga, sala, razgovor, topli caj ili ili ili.
Meni osobno pomaze pijevanje jer uz pjevanje se stvaraju hormoni srece.
Sad ako ste u fazi, i totalno umorni, bezenergeticni i neda vam se nista i naravno osjecate se bezmocni.
Pricekate dok vam dode impuls da nesta radite, barem da se drugacije namjestite nego sto ste u tom trenutku.
Evo ako je impuls dosta jak, probajte da odete van setat(dobro u zimi je to malo :( ali lijeti funkcionira) i odete setat. Polako, sve po vasem tempu.
Ili prijevate svoju najomiljenu pijesmu.
Sto se dogada? Kao prvo taj ukocen osjecaj se ublazuje. Kao drugo sami sebi sugerirate da niste bezmocni, nego da mozete nesta uraditi za sebe i biti dobar prema sebi.
I sto vise puta ponovite, sto ce biti bolje.
Moje depresivne faze vise nisu toliko duge i ne ubijaju me vise toliko kao prije. I nadam se da cu nestati jednog dana :)
by A.K.
Vrste depresije
Depresivna bolest (‘Velika’ depresija, Unipolarna depresija, Klinicka depresija)
Kod osoba s depresijom dolazi do kontinuiranog neraspolozenja, tuge, praznine i besmisla. Simptomi se dele na fizičke probleme kao sto je promena apetita (gubitak ili povecanje telesne tezine), smetnje tokom spavanja (nemogucnost spavanja – insomnia, isprekidan san, otezano padanje u san ili prevelika potreba za spavanjem), spavanje ne daje osecaj odmora pa se pacijent cesto puta oseca losije ujutro nego uvece, nedostatak energije, osecaj slabosti, iscrpljenosti i umora, uznemirenost, anksioznost, psihosomatske smetnje kao sto je glavobolja, stomacni problemi ili bolovi bez konkretnog fizickog uzroka. Dolazi do promena u ponasanju kao sto je povlačenje iz društevnih, ili poslovnih aktivnosti, otezano donesenje odluka, izbegavanje obaveza, smanjenje fizickih aktivnosti, nedovoljna briga o sebi (nepravilna ishrana, smanjena licna higijena). Ceste su i povecane upotrebe alkohola ili raznih lekova kao i samoinicijativno uzimanje droga. Nastaju promene u razmisljanju, smanjena koncentracija, blagi gubitak memorije, usporene misli, samokriticnost, osecaj krivice, misli o samoubistvu ili pokusaj istog a u ekstremnim slucajevima moze doci do pojave halucinacija (najcesce auditornih) i u tom slucaju govorimo o psihoticnoj depresiji. Prisutno je osecanje tuge, beznadja, besmisla, praznine (potpuni nedostatak osecanja), gubitak interesa za seksualne aktivnosti, osecaj straha ili nadolazece velike katastrofe, gubitak samopostovanja i nedostatak interesa za aktivnosti koje su nekad pricinjavale zadovoljstvo. Da bi se donela dijagnoza depresije potrebno je da vecina simptoma traje u periodu od najmanje dve nedelje.
Biopolarni poremecaj (Manicna depresija)
Biopolarni poremecaj je karakterizovan cestim i naglim promenama raspolozenja koja idu od jednog do drugog ekstrema (od intenzivne i jake depresije i ocajanja do manicnog raspolozenja i euforije za koju ne postoji realan razlog). Kod pacijenata se obicno smenjuju periodi depresije i manije, mada su moguci slucajevi u kojima su prisutne samo manicne epizode. Razlikuje se vise vrsta kao sto je biopolar I (za dijagnozu je potrebno da postoji barem jedna manicna epizoda u trajanju od najmanje nedelju dana), zatim biopolar II (u ovom slucaju dolazi do vise od jedne epizode intenzivne depresije i nesto blaze manije, znaci depresija je primarna), zatim biopolarni poremecaj sa naglim promenama raspolozenja (za dijagnozu je potrebno barem cetiri intenzivne promene raspolozenja u periodu od godinu dana) i na kraju ciklotimija (karakteristicno po brzim promenama raspolozenja koja po svojoj prirodi ipak nemaju dovoljan intenzitet da bi usli u gore navedenu grupu). Lecenje obicno zavisi od intenziteta kao i vrste biopolarnog poremecaja. S obzirom da se najcesce radi o hronicnom poremecaju, jako je bitno da se kontinuirano uzima terapija koja se najcesce sastoji od antidepresiva (koji pomazu pri depresivnim epizodama), litijuma (kao stabilizatora raspolozenja) a u novije vreme koriste se i antikonvulzanti i valproati (cija je primarna upotreba u svojstvu antiepileptika ali zbog sirokog dejstva na centralni nervni sistem prepisuju se i u slucaju manije) i na kraju anksiolitici koji dovode do privremenog smirenja i cesto se prepisuju u fazama manije.
Distimija
Distimija je blaga forma hronične depresije koja čini da osoba živi život u kome prilično dobro funkcioniše, ali joj nedostaje osećaj lične vrednosti. Najčešće započinje u kasnom detinjstvu i adolescenciji, ali se može pojaviti i kasnije. Mnogo je cesca kod zena nego kod muskaraca. Neki od primarnih simptoma su neraspoloženje, tuga, nelagoda, i gubitak interesa za svakodnevne aktivnosti uz nedostatak samopostovanja, probleme u donošenju odluka i osjećaj besmisla. Depresivno raspoloženje prisutno je veći deo dana i veći broj dana nego što nije prisutno, što se vidi bilo kao subjektivni doživljaj ili primeceno od strane drugih ljudi, u trajanju od najmanje 2 godine. Ljudi sa distimijom su obično nervozni, samokritični, preokupirani događajima iz prošlosti, razočaranjima ili ličnim neuspesima. Tokom vremena se obicno povuku iz društvenog života i vecim delom izoluju. Pretpostavlja se da je razlog tome njihova nesposobnosti da uživaju ili pružaju zadovoljstva prilikom socijalnih kontakata. Depresivni poremecaj obicno karakterizuju epizode intenzivne depresije, dok je distimija više hroničan i dugotrajan poremecaj bez naglih padova. Osobe koje imaju distimiju cesto puta svoje simptome prihvataju kao normalni deo zivota I vlastite licnosti, i nesvesni problema retko se obracaju za pomoc, ili barem ne sve dok mogu barem delimicno funkcionisati.
Ciklotimija
Kod ciklotimije dolazi do brzih i naglih promena raspolozenja koja se smenjuju s depresivnim raspolozenjem u nesto duzem periodu. Promene raspolozenja su blage i sam porast raspolozenja za pacijenta je obicno ugodan, tako da se retko trazi strucna pomoc pa se iz tog razloga sama dijagnoza ciklotimije donosi nesto redje. Naizmenicni periodi porasta raspolozenja i depresije mogu da traju i do par meseci. Cesto puta ljudi s ovim poremecajem imaju u porodici osobu s bipolarnim poremecajem, a isto tako kod osoba s ciklotimijom postoje vece sanse za oboljevanje od istog.
Postporodjajna depresija
Postporodjajna depresija se obicno javlja u prvih 12 meseci nakon porodjaja i to najcesce u prvih nekoliko nedelja ili meseci. Ovaj oblik depresije moze varirati od blage pa do intenzivne depresije koja traje neko duze vreme. Najcesce se javlja posle prvog porodjaja. Jedna od osam zena ima problem postporodjajne depresije. Tacni razlozi postporodjajne depresije nisu sasvim poznati ali se na osnovu klinickih ispitivanja smatra da do ove vrste depresije najcesce dolazi zbog porasta hormona tokom trudnoce i samog porodjaja (a zatim naglog smanjena istih), otezanog ili dugotrajnog porodjaja, fizickog premora zbog nedostatka sna i neredovnog spavanja, nedostatka emotivne ili prakticne podrske, promene u odnosu s partnerom, genetska predispozicija. Zene koje pate od postporodjajne depresije osecaju se bezvredno, imaju nedostatak samopouzdanja (narocito kao nove majke), osecaj krivice, negativne misli, ekstreman strah za bebu (ili potpunu nezainteresiranost, sto samo pojacava osecaj krivice), lako i bez konkretnog razloga zaplacu, smanjen libido, probleme sa spavanjem i osecaj da nisu u stanju zadovoljiti ocekivanja.
Sezonska depresija
Sezonska depresija (sezonski afektivni poremećaj) javlja se obično u isto doba godine, najcesce u zimskom periodu. Dolazi do osecaja hronicne iscrpljenosti, povecana potreba za hranom (i to najcesce za slatkisima), konstantna pospanost i zelja za spavanjem, nedostatak volje i motivacije, kao i osecaj tuge bez konkretnog razloga. Neki od mogucih razloga u pojavi ove vrste depresije mogao bi biti i hormon epifize melatonin na ciju proizvodnju deluje sunce. Verovatno iz tog razloga, sezonska depresija cesca je u severnim delovima planete. Cesce se pojavljuje kod zena i to u periodu od 30 do 40 godina. Najcesce se leci svetlosnom terapijom koja pokazuje poboljsanje kod nekih 80% pacijenata.
Atipicna depresija
Osobe s atipicnom depresijom imaju snaznu reakciju na negativne ili pozitivne vanjske okolnosti. Dolazi do osecaja duboke depresije ili do ponovnog javljanja nade i zadovoljstva u zavisnoti od situacije u kojoj se nalaze. Drugim recima, kod ove vrste depresije veliku ulogu na emocije i generalno zadovoljstvo pacijenta igraju vanjske okolnosti. Ova vrsta depresije obicno se i javlja prvi put nakon nekog negativnog dogadjaja kao sto je npr. raskid veze, gubitak posla, porodicni problemi i tome slicno. Neki od klasicnih simptoma ukljucuju povecani apetit, povecana potreba za spavanjem, osecaj tezine u telu. Osobe sklone ovoj vrsti depresije obicno imaju ekstremnu senzitivnost u medjuljudskim odnosima pa se njihovo raspolozenje najcesce menja u zavisnosti od raspolozenja drugih ljudi kao i potencijalnim problemima u odnosima.
Kod osoba s depresijom dolazi do kontinuiranog neraspolozenja, tuge, praznine i besmisla. Simptomi se dele na fizičke probleme kao sto je promena apetita (gubitak ili povecanje telesne tezine), smetnje tokom spavanja (nemogucnost spavanja – insomnia, isprekidan san, otezano padanje u san ili prevelika potreba za spavanjem), spavanje ne daje osecaj odmora pa se pacijent cesto puta oseca losije ujutro nego uvece, nedostatak energije, osecaj slabosti, iscrpljenosti i umora, uznemirenost, anksioznost, psihosomatske smetnje kao sto je glavobolja, stomacni problemi ili bolovi bez konkretnog fizickog uzroka. Dolazi do promena u ponasanju kao sto je povlačenje iz društevnih, ili poslovnih aktivnosti, otezano donesenje odluka, izbegavanje obaveza, smanjenje fizickih aktivnosti, nedovoljna briga o sebi (nepravilna ishrana, smanjena licna higijena). Ceste su i povecane upotrebe alkohola ili raznih lekova kao i samoinicijativno uzimanje droga. Nastaju promene u razmisljanju, smanjena koncentracija, blagi gubitak memorije, usporene misli, samokriticnost, osecaj krivice, misli o samoubistvu ili pokusaj istog a u ekstremnim slucajevima moze doci do pojave halucinacija (najcesce auditornih) i u tom slucaju govorimo o psihoticnoj depresiji. Prisutno je osecanje tuge, beznadja, besmisla, praznine (potpuni nedostatak osecanja), gubitak interesa za seksualne aktivnosti, osecaj straha ili nadolazece velike katastrofe, gubitak samopostovanja i nedostatak interesa za aktivnosti koje su nekad pricinjavale zadovoljstvo. Da bi se donela dijagnoza depresije potrebno je da vecina simptoma traje u periodu od najmanje dve nedelje.
Biopolarni poremecaj (Manicna depresija)
Biopolarni poremecaj je karakterizovan cestim i naglim promenama raspolozenja koja idu od jednog do drugog ekstrema (od intenzivne i jake depresije i ocajanja do manicnog raspolozenja i euforije za koju ne postoji realan razlog). Kod pacijenata se obicno smenjuju periodi depresije i manije, mada su moguci slucajevi u kojima su prisutne samo manicne epizode. Razlikuje se vise vrsta kao sto je biopolar I (za dijagnozu je potrebno da postoji barem jedna manicna epizoda u trajanju od najmanje nedelju dana), zatim biopolar II (u ovom slucaju dolazi do vise od jedne epizode intenzivne depresije i nesto blaze manije, znaci depresija je primarna), zatim biopolarni poremecaj sa naglim promenama raspolozenja (za dijagnozu je potrebno barem cetiri intenzivne promene raspolozenja u periodu od godinu dana) i na kraju ciklotimija (karakteristicno po brzim promenama raspolozenja koja po svojoj prirodi ipak nemaju dovoljan intenzitet da bi usli u gore navedenu grupu). Lecenje obicno zavisi od intenziteta kao i vrste biopolarnog poremecaja. S obzirom da se najcesce radi o hronicnom poremecaju, jako je bitno da se kontinuirano uzima terapija koja se najcesce sastoji od antidepresiva (koji pomazu pri depresivnim epizodama), litijuma (kao stabilizatora raspolozenja) a u novije vreme koriste se i antikonvulzanti i valproati (cija je primarna upotreba u svojstvu antiepileptika ali zbog sirokog dejstva na centralni nervni sistem prepisuju se i u slucaju manije) i na kraju anksiolitici koji dovode do privremenog smirenja i cesto se prepisuju u fazama manije.
Distimija
Distimija je blaga forma hronične depresije koja čini da osoba živi život u kome prilično dobro funkcioniše, ali joj nedostaje osećaj lične vrednosti. Najčešće započinje u kasnom detinjstvu i adolescenciji, ali se može pojaviti i kasnije. Mnogo je cesca kod zena nego kod muskaraca. Neki od primarnih simptoma su neraspoloženje, tuga, nelagoda, i gubitak interesa za svakodnevne aktivnosti uz nedostatak samopostovanja, probleme u donošenju odluka i osjećaj besmisla. Depresivno raspoloženje prisutno je veći deo dana i veći broj dana nego što nije prisutno, što se vidi bilo kao subjektivni doživljaj ili primeceno od strane drugih ljudi, u trajanju od najmanje 2 godine. Ljudi sa distimijom su obično nervozni, samokritični, preokupirani događajima iz prošlosti, razočaranjima ili ličnim neuspesima. Tokom vremena se obicno povuku iz društvenog života i vecim delom izoluju. Pretpostavlja se da je razlog tome njihova nesposobnosti da uživaju ili pružaju zadovoljstva prilikom socijalnih kontakata. Depresivni poremecaj obicno karakterizuju epizode intenzivne depresije, dok je distimija više hroničan i dugotrajan poremecaj bez naglih padova. Osobe koje imaju distimiju cesto puta svoje simptome prihvataju kao normalni deo zivota I vlastite licnosti, i nesvesni problema retko se obracaju za pomoc, ili barem ne sve dok mogu barem delimicno funkcionisati.
Ciklotimija
Kod ciklotimije dolazi do brzih i naglih promena raspolozenja koja se smenjuju s depresivnim raspolozenjem u nesto duzem periodu. Promene raspolozenja su blage i sam porast raspolozenja za pacijenta je obicno ugodan, tako da se retko trazi strucna pomoc pa se iz tog razloga sama dijagnoza ciklotimije donosi nesto redje. Naizmenicni periodi porasta raspolozenja i depresije mogu da traju i do par meseci. Cesto puta ljudi s ovim poremecajem imaju u porodici osobu s bipolarnim poremecajem, a isto tako kod osoba s ciklotimijom postoje vece sanse za oboljevanje od istog.
Postporodjajna depresija
Postporodjajna depresija se obicno javlja u prvih 12 meseci nakon porodjaja i to najcesce u prvih nekoliko nedelja ili meseci. Ovaj oblik depresije moze varirati od blage pa do intenzivne depresije koja traje neko duze vreme. Najcesce se javlja posle prvog porodjaja. Jedna od osam zena ima problem postporodjajne depresije. Tacni razlozi postporodjajne depresije nisu sasvim poznati ali se na osnovu klinickih ispitivanja smatra da do ove vrste depresije najcesce dolazi zbog porasta hormona tokom trudnoce i samog porodjaja (a zatim naglog smanjena istih), otezanog ili dugotrajnog porodjaja, fizickog premora zbog nedostatka sna i neredovnog spavanja, nedostatka emotivne ili prakticne podrske, promene u odnosu s partnerom, genetska predispozicija. Zene koje pate od postporodjajne depresije osecaju se bezvredno, imaju nedostatak samopouzdanja (narocito kao nove majke), osecaj krivice, negativne misli, ekstreman strah za bebu (ili potpunu nezainteresiranost, sto samo pojacava osecaj krivice), lako i bez konkretnog razloga zaplacu, smanjen libido, probleme sa spavanjem i osecaj da nisu u stanju zadovoljiti ocekivanja.
Sezonska depresija
Sezonska depresija (sezonski afektivni poremećaj) javlja se obično u isto doba godine, najcesce u zimskom periodu. Dolazi do osecaja hronicne iscrpljenosti, povecana potreba za hranom (i to najcesce za slatkisima), konstantna pospanost i zelja za spavanjem, nedostatak volje i motivacije, kao i osecaj tuge bez konkretnog razloga. Neki od mogucih razloga u pojavi ove vrste depresije mogao bi biti i hormon epifize melatonin na ciju proizvodnju deluje sunce. Verovatno iz tog razloga, sezonska depresija cesca je u severnim delovima planete. Cesce se pojavljuje kod zena i to u periodu od 30 do 40 godina. Najcesce se leci svetlosnom terapijom koja pokazuje poboljsanje kod nekih 80% pacijenata.
Atipicna depresija
Osobe s atipicnom depresijom imaju snaznu reakciju na negativne ili pozitivne vanjske okolnosti. Dolazi do osecaja duboke depresije ili do ponovnog javljanja nade i zadovoljstva u zavisnoti od situacije u kojoj se nalaze. Drugim recima, kod ove vrste depresije veliku ulogu na emocije i generalno zadovoljstvo pacijenta igraju vanjske okolnosti. Ova vrsta depresije obicno se i javlja prvi put nakon nekog negativnog dogadjaja kao sto je npr. raskid veze, gubitak posla, porodicni problemi i tome slicno. Neki od klasicnih simptoma ukljucuju povecani apetit, povecana potreba za spavanjem, osecaj tezine u telu. Osobe sklone ovoj vrsti depresije obicno imaju ekstremnu senzitivnost u medjuljudskim odnosima pa se njihovo raspolozenje najcesce menja u zavisnosti od raspolozenja drugih ljudi kao i potencijalnim problemima u odnosima.
O depresiji i anksioznosti
Depresija
Depresija spada u skupinu poremećaja karakteriziranih kao poremećaji raspoloženja (unipolarni poremećaj). To je teško psiho-fizičko stanje praćeno raznim nuspojavama i popratnim efektima. Depresivno raspoloženje karakterizira povlačenje bolesnika u sebe, potištenost, pad vitalnih dinamizama, nesanica, gubitak apetita, opsjednutost crnim mislima, usporeni misaoni tijek, beznadnost i bespomoćnost.
Postoje tri glavne vrste depresije:
1. Početna laka depresija
2. Srednja prolazna depresija
3. Teško depresivno stanje
Simptomi
• promjene raspoloženja tijekom dana. Često je stanje teže jutrom, a raspoloženje se popravlja kako dan napreduje. Ipak, način promjene raspoloženja može biti potpuno obrnut.
• poremećen san, često s ustajanjem vrlo rano ujutro, i nemogućnost nastavljanja normalnog sna. To se često događa zbog brojnih misli koje "zuje" kroz glavu
• opće usporavanje misaonog tijeka, ali i govora i tjelesnih kretnji
• osjećaj tjeskobe
• manjak energije
• nesposobnost uživanja u stvarima
• manjak koncentracije
• osjećaj zaboravljivosti
• negativne misli o budućnosti
• osjećaj krivice
• okrivljavanje sebe i niska razina samopouzdanja
• osjećaj beznađa
• preokupiranost bolestima
• gubitak apetita kao rezultat gubitka težine
• smanjena želja za seksom
Anksioznost
Tjeskoba (anksioznost) tj. tjeskobnost je stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Najčešće je nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu. Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste:
• opća tjeskoba
• fobije, i
• panični poremećaj
U skupinu anksioznih poremećaja spada većina poremećaja koji su desetljećima bili poznati pod nazivom "neuroze". One obično ne podrazumijevaju izrazite poremećaje psihičkog funkcioniranja kakvi se sreću kod psihoza; sposobnost razlučivanja fantazije i realnosti, tzv. testiranje realiteta očuvano je, za razliku od psihoza. No, uz to se mogu javiti značajne teškoće u obrascima ponašanja i međuljudskih odnosa. Učestalost anksioznih poremećaja kreće se od 0,05% (opsesivno-kompulzivni poremećaj - OKP) do 5% (generalizirani anksiozni poremećaj). Određene značajke pojedinih anksioznih poremećaja zapravo su dosta česte, a o poremećaju govorimo onda kada te smetnje predstavljaju za osobu značajno ograničenje u njenom svakodnevnom socijalnom i radnom funkcioniranju. Općenito se češće javljaju kod žena.
Izvor tjeskobe
Ona se javlja u svim psihijatrijskim poremećajima, a kao primarni simptom javlja se u anksioznim poremećajima. To su poremećaji karakterizirani jakom tjeskobom koju osoba nastoji nesvjesno razriješiti na različite načine, korištenjem raznih mentalnih mehanizama. Izvor tjeskobe može biti unutarnji nesvjesni konflikt ili situacijski faktor poput traumatskog iskustva, stresa ili gubitka. Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće, stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može se preliti na druge segmente života i tako stvoriti tjeskobu. Anksioznost je najčešći emocionalni poremećaj, koji se javlja kod mlađih i starijih osoba. Reakcija je na stvarnu situaciju opasnosti, u kojoj se javlja strah, a zatim primjerena reakcija koja je manje efektna što je strah veći. Može se razviti kao kombinacija čimbenika rizika, uključujući životne događaje, karakteristike osobe, genetiku, kemijske procese u organizmu. Prirodno anksioznost se osjeća kada su osobe suočene sa prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom. Javlja kada se duže apstinira od seksualnog odnosa. Obično se ovaj poremećaj javlja tokom rane adoloscencije ili ranog odraslog doba.
Uzroci
Uzrok anksioznih poremećaja leži pretežito u psihološkim čimbenicima, premda postoje dokazi o genetskom utjecaju (osobito kod OKP) i neurofiziološkoj podlozi. Emocionalni stres često može biti dodatni faktor koji uzokuje tjeskobu (ugroženost, promjene u međuljudskim odnosima). S druge strane, simptomi su anksioznosti izravne manifestacije pobuđenosti perifernog autonomnog živčanog sustava, nastale zbog zastrašujućih nesvjesnih fantazija, impulsa i osjećaja. Ako nesvjesni psihološki mehanizmi ne uspijevaju kanalizirati anksioznost, osoba će iskazivati sliku opće generalizirane tjeskobe na najmanji povod ili će stanja tjeskobe doživljavati u obliku napada panike. Ako psihološki mehanizmi obrane usmjeravaju anksioznost na određene vanjske objekte ili situacije koje simboliziraju početni, pravi uzrok anksioznosti, to omogućava premještanje i vezivanje anksioznosti na neki vanjski simbol poput lifta, tunela i sl., a ta se situacija može izbjegavati. U tom slučaju govorimo o fobičnom poremećaju. Ako osoba koristi obrambeni mehanizam izolacije neprikladnih, obično agresivnih, nesvjesnih želja i time odvaja poriv od ideje, pojedinac će doživljavati samo nametnutu misao, bez svijesti o želji za realizacijom ideje i izvoru skrivenog impulsa. Takav mehanizam u podlozi je opsesivno kompulzivnog poremećaja.
Strah je afekt koji ima motornu i osjećajnu reakciju. Neurotična anksioznost je slična strahu, ali se javlja kada nema vidljive opasnosti, kroz opću zabrinutost, predosjećaj opasnosti ili kroz vezanost za određenu situaciju - fobija.
Fobije se dijele na:
1. racionalne - refleksni odgovor na moguću opasnu situaciju.
2. iracionalne.
Nova teorija anksioznosti odbacuje libido, naglašava ulogu ega koji nema dovoljno energije, što upozorava organizam na opasnost. Nema realne opasnosti, ali se organizam u razvoju susretao sa opasnostima. Opasnost koja upozorava organizam kreće od osjećaja bespomoćnosti. Kao korijen anksioznosti Sigmund Freud uzima motorne reakcije na rađanje i situacije uskraćivanja ljubavi u ranom djetinjstvu. Organizam je ranjiv zato što je bespomoćan, što izaziva da u kasnijem životu reaguje anksioznošću. U ovoj teoriji Freud se oslanja na socijalnu realnost. U teoriji anksioznosti vidljiv je i strukturalni model (strukture id i ego).
Simptomi
• lak gubitak strpljenja
• poteškoće s koncentracijom
• očekivanje najgoreg mogućeg ishoda neke situacije
• stalno razmišljanje o najgorem mogućem ishodu
• poteškoće sa spavanjem
• depresivost
• preokupiranost oko neke stvari, ili opsesivnost
Tjelesni simptomi
• pojačani osjećaj žeđi
• nervozni "trbuh"
• puštanje vjetrova
• učestalo mokrenje
• nemogućnost reagiranja na seksualnu stimulaciju
• stezanje u prsima
• periodi nastupanja uzlupanog srca (palpitacije)
• bolovi u mišićima
• glavobolje
• smetenost
• tremor
• ženama mogu izostati menstruacije ili mogu biti jako bolne
Podjela anksioznih poremećaja
Anskiozni poremećaji dijele se na: generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, panični poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaj socijalne anksioznosti i specifične fobije.
Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)
Glavna je značajka GAP-a kronična tjeskoba koja traje danima, tjednima i mjesecima. Kod odraslih usmjerava se oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored kronične zabrinutosti, prisutni su drhtanje, grčenje mišića, nesanica, napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana iritabilnost. Bolesnici su stalno zabrinuti, brinu ih i najmanje sitnice i izrazito su nesigurni u vezi s budućnosti. Oni osjećaju opću napetost, sklonost trzanju na minimalni podražaj poput iznenadnog zvuka, nelagodu i nervozu u radu s ljudima. Sve to može biti praćeno kroničnim umorom, glavoboljama, nesanicom i brojnim subakutnim autonomnim simptomima. Iako sindrom nije u potpunosti onesposobljavajući, bolesnik osjeća kroničnu nelagodu prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti i u međuljudskim odnosima, a radna je sposobnost umanjena kroničnim umorom i teškoćama koncentracije.
Panični poremećaj spada među najbolnija životna iskustva. Može se ponavljano javljati tijekom vremena i može biti izrazito ograničavajući za osobu. Obično traje od nekoliko minuta do 1-2 sata, a napadaj doseže najjači intezitet već nakon par minuta. Bolesnik osjeća užas koji nastaje bez vidljivog povoda, prijetnju skore smrti, što privremeno onemogućuje racionalno mišljenje. Za vrijeme takvih napada često ima osjećaj da će umrijeti, osobito stoga što su prisutni brojni tjelesni simptomi poput "lupanja srca", povremene prijevremene srčane kontrakcije ("srce preskače"), boli u prsištu koja se opisuje kao vrlo oštra ili probadajuća. Često se javlja drhtanje, vidljivi fini tremor, znojenje, nemir u želucu, opća motorna slabost, vrtoglavica, mučnina i proljev. Često se javlja "glad" za zrakom koja vodi u hiperventilaciju, a ona može rezultirati grčenjem mišića, osjećajem bockanja oko usta i u prstima. Nakon prvih napada, bolesnik se počinje bojati ponovnih takvih stanja i možemo reći da razvije "strah od straha".
Zbog kardioloških manifestacija, panični napadaji mogu se zamijeniti s infarktom miokarda. To je i razlog što ti pacijenti često budu upućivani na brojne pretrage nakon kojih se obično "ne nađe ništa".
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)
OKP je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom ponavljajućih ideja i fantazija (opsesija) i ponavljajućih impulsa ili radnji (kompulzija) koje bolesnik smatra bolesnim i protiv kojih postoji unutarnji otpor. Anksioznost je središnja odlika, ali u suprotnosti s fobijama (kada je bolesnik anksiozan prilikom suočavanja s vanjskim opasnostima i smatra da je njihova pasivna žrtva), anksioznost nastaje kao odgovor na nesvjesne unutarnje misli i porive kojih se bolesnik boji i koje mora ostvariti suprotno svojoj volji.
Tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza. Cilj je oslobađanje od opsesivnih misli.
Opsesije (obuzetosti) predstavljaju ideje, riječi i slike, obično nepovezane s onim što pojedinac radi; uporno, jako i neodoljivo mu se nameću i skreću pažnju. Često su obojene agresivno ili seksualno, što pojedinac doživljava potpuno stranim (npr. misao majke da će kuhinjskim nožem ozlijediti svoju djecu).
Kompulzije (prisile) i kompulzivne radnje isto su autonomne kao i opsesije, ali se radi o preplavljujućoj potrebi da se učini neka radnja (npr. da mora brojiti prozore idući ulicom, da se mora pet puta prekrižiti ulazeći u stan). Prisila može biti i vrlo agresivna, ružna ili opscena. Kao i kod opsesija, bolesnik doživljava anksioznost, uočava apsurd poriva i odupire mu se. Međutim, često ne može a da ne započne ponavljajući obrazac u obliku kompulzivnih radnji i rituala.
Panični poremećaj [
Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napadi panike izazivaju doživljaj kao da će se osoba onesvjestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Manifestira se lupanjem srca, nelagodom ili bolom u grudima, znojenjem, drhtanjem, zažarenošću ili trncima po dijelovima tijela, suhim ustima i doživljajem gušenja, strahom od umiranja i gubljenja kontrole, doživljajem nestvarnosti, itd. Često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju. Uzroci se nalaze duboko u podsvijesti kao potisnuta sjećanja koja naizgled bez razloga izlaze na površinu.
Post traumatski stresni poremećaj (PTSP) [uredi]
Detaljniji članak o ovoj temi: Posttraumatski stresni poremećaj
Tjeskoba kao posljedica kroničnog stresa, (engl. PTSD) Obično slijedi nakon izloženosti osobe traumatskom događaju kao što su promatranje smrti druge osobe, seksualno zlostavljanje, iznenadna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Tri su osnovne manifestacije PTSP-a: „oživljavanje” traumatskog događaja (noćna mora), izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje mjesta povezanih sa traumom), te emocionalno udaljavanje od drugih i psihološka uznemirenost.
Poremećaj socijalne anksioznosti
Socijalna fobija karakterizira se izuzetnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja i osramoćivanja. Ovakva intenzivna anksioznost može voditi izbjegavajućem ponašanju. Fizičke manifestacije povezane sa ovim poremećajem su lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje.
Fobični poremećaj
To je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom neracionalnog ili pretjeranog straha od objekata ili situacija koji nisu stvarno opasni i nisu opravdani izvor anksioznosti, npr. strah od vožnje liftom, strah od pasa, strah od izlaska na ulicu i sl.
Obično je sama pomisao na objekt fobije dovoljna da izazove anksioznost, a kako bolesnik u zbilji postaje bliži fobičnom stimulusu, anksioznost dosiže razinu paničnog napadaja. Bolesnik osjeća strah bez obzira na to što je svjestan njegove iracionalnosti. On stoga izbjegava situaciju koje se boji, što često vodi k onesposobljenosti u svakodnevnim aktivnostima i smanjenoj mogućnosti normalnog funkcioniranja (mora pješke na visoke katove, ne može sam/a na posao ulicom i sl.). Agorafobija (strah od otvorenih, javnih mjesta ili gužve) najčešći je fobični poremećaj. Aktivnosti pojedinca bitno su umanjene; u krajnjem slučaju ne može uopće izlaziti iz kuće i napustiti sigurnost svoga doma. Često, agorafob može izaći na ulicu samo ako je u pratnji neke bliske osobe i ta osoba postaje "obvezni pratilac".
Mogu se razviti i specifični strahovi (npr. od pasa, insekata, zatvorenih prostora poput lifta - klaustrofobija ili visine - akrofobija). Ako su objekti neobični ili ako se lako izbjegavaju, ne javlja se ozbiljna nesposobnost. Međutim, mogu se javiti značajna funkcionalna oštećenja, npr. kada se fobija od aviona razvije kod poslovnog čovjeka, a posao zahtijeva često letenje.
Specifične fobije [
Osobe sa specifičnim fobijama pate od intenzivnog straha od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, itd.). Izraženost straha je neadekvatna u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu. Specifične fobije mogu dovesti do izbjegavanja uobičajenih, svakodnevnih situacija.
Broj komentara: 1
permalink print
Simptomi
• promjene raspoloženja tijekom dana. Često je stanje teže jutrom, a raspoloženje se popravlja kako dan napreduje. Ipak, način promjene raspoloženja može biti potpuno obrnut.
• poremećen san, često s ustajanjem vrlo rano ujutro, i nemogućnost nastavljanja normalnog sna. To se često događa zbog brojnih misli koje "zuje" kroz glavu
• opće usporavanje misaonog tijeka, ali i govora i tjelesnih kretnji
• osjećaj tjeskobe
• manjak energije
• nesposobnost uživanja u stvarima
• manjak koncentracije
• osjećaj zaboravljivosti
• negativne misli o budućnosti
• osjećaj krivice
• okrivljavanje sebe i niska razina samopouzdanja
• osjećaj beznađa
• preokupiranost bolestima
• gubitak apetita kao rezultat gubitka težine
• smanjena želja za seksom
Anksioznost
Tjeskoba (anksioznost) tj. tjeskobnost je stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Najčešće je nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu. Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste:
• opća tjeskoba
• fobije, i
• panični poremećaj
U skupinu anksioznih poremećaja spada većina poremećaja koji su desetljećima bili poznati pod nazivom "neuroze". One obično ne podrazumijevaju izrazite poremećaje psihičkog funkcioniranja kakvi se sreću kod psihoza; sposobnost razlučivanja fantazije i realnosti, tzv. testiranje realiteta očuvano je, za razliku od psihoza. No, uz to se mogu javiti značajne teškoće u obrascima ponašanja i međuljudskih odnosa. Učestalost anksioznih poremećaja kreće se od 0,05% (opsesivno-kompulzivni poremećaj - OKP) do 5% (generalizirani anksiozni poremećaj). Određene značajke pojedinih anksioznih poremećaja zapravo su dosta česte, a o poremećaju govorimo onda kada te smetnje predstavljaju za osobu značajno ograničenje u njenom svakodnevnom socijalnom i radnom funkcioniranju. Općenito se češće javljaju kod žena.
Izvor tjeskobe
Ona se javlja u svim psihijatrijskim poremećajima, a kao primarni simptom javlja se u anksioznim poremećajima. To su poremećaji karakterizirani jakom tjeskobom koju osoba nastoji nesvjesno razriješiti na različite načine, korištenjem raznih mentalnih mehanizama. Izvor tjeskobe može biti unutarnji nesvjesni konflikt ili situacijski faktor poput traumatskog iskustva, stresa ili gubitka. Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće, stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može se preliti na druge segmente života i tako stvoriti tjeskobu. Anksioznost je najčešći emocionalni poremećaj, koji se javlja kod mlađih i starijih osoba. Reakcija je na stvarnu situaciju opasnosti, u kojoj se javlja strah, a zatim primjerena reakcija koja je manje efektna što je strah veći. Može se razviti kao kombinacija čimbenika rizika, uključujući životne događaje, karakteristike osobe, genetiku, kemijske procese u organizmu. Prirodno anksioznost se osjeća kada su osobe suočene sa prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom. Javlja kada se duže apstinira od seksualnog odnosa. Obično se ovaj poremećaj javlja tokom rane adoloscencije ili ranog odraslog doba.
Uzroci
Uzrok anksioznih poremećaja leži pretežito u psihološkim čimbenicima, premda postoje dokazi o genetskom utjecaju (osobito kod OKP) i neurofiziološkoj podlozi. Emocionalni stres često može biti dodatni faktor koji uzokuje tjeskobu (ugroženost, promjene u međuljudskim odnosima). S druge strane, simptomi su anksioznosti izravne manifestacije pobuđenosti perifernog autonomnog živčanog sustava, nastale zbog zastrašujućih nesvjesnih fantazija, impulsa i osjećaja. Ako nesvjesni psihološki mehanizmi ne uspijevaju kanalizirati anksioznost, osoba će iskazivati sliku opće generalizirane tjeskobe na najmanji povod ili će stanja tjeskobe doživljavati u obliku napada panike. Ako psihološki mehanizmi obrane usmjeravaju anksioznost na određene vanjske objekte ili situacije koje simboliziraju početni, pravi uzrok anksioznosti, to omogućava premještanje i vezivanje anksioznosti na neki vanjski simbol poput lifta, tunela i sl., a ta se situacija može izbjegavati. U tom slučaju govorimo o fobičnom poremećaju. Ako osoba koristi obrambeni mehanizam izolacije neprikladnih, obično agresivnih, nesvjesnih želja i time odvaja poriv od ideje, pojedinac će doživljavati samo nametnutu misao, bez svijesti o želji za realizacijom ideje i izvoru skrivenog impulsa. Takav mehanizam u podlozi je opsesivno kompulzivnog poremećaja.
Strah je afekt koji ima motornu i osjećajnu reakciju. Neurotična anksioznost je slična strahu, ali se javlja kada nema vidljive opasnosti, kroz opću zabrinutost, predosjećaj opasnosti ili kroz vezanost za određenu situaciju - fobija.
Fobije se dijele na:
1. racionalne - refleksni odgovor na moguću opasnu situaciju.
2. iracionalne.
Nova teorija anksioznosti odbacuje libido, naglašava ulogu ega koji nema dovoljno energije, što upozorava organizam na opasnost. Nema realne opasnosti, ali se organizam u razvoju susretao sa opasnostima. Opasnost koja upozorava organizam kreće od osjećaja bespomoćnosti. Kao korijen anksioznosti Sigmund Freud uzima motorne reakcije na rađanje i situacije uskraćivanja ljubavi u ranom djetinjstvu. Organizam je ranjiv zato što je bespomoćan, što izaziva da u kasnijem životu reaguje anksioznošću. U ovoj teoriji Freud se oslanja na socijalnu realnost. U teoriji anksioznosti vidljiv je i strukturalni model (strukture id i ego).
Simptomi
• lak gubitak strpljenja
• poteškoće s koncentracijom
• očekivanje najgoreg mogućeg ishoda neke situacije
• stalno razmišljanje o najgorem mogućem ishodu
• poteškoće sa spavanjem
• depresivost
• preokupiranost oko neke stvari, ili opsesivnost
Tjelesni simptomi
• pojačani osjećaj žeđi
• nervozni "trbuh"
• puštanje vjetrova
• učestalo mokrenje
• nemogućnost reagiranja na seksualnu stimulaciju
• stezanje u prsima
• periodi nastupanja uzlupanog srca (palpitacije)
• bolovi u mišićima
• glavobolje
• smetenost
• tremor
• ženama mogu izostati menstruacije ili mogu biti jako bolne
Podjela anksioznih poremećaja
Anskiozni poremećaji dijele se na: generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, panični poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaj socijalne anksioznosti i specifične fobije.
Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)
Glavna je značajka GAP-a kronična tjeskoba koja traje danima, tjednima i mjesecima. Kod odraslih usmjerava se oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored kronične zabrinutosti, prisutni su drhtanje, grčenje mišića, nesanica, napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana iritabilnost. Bolesnici su stalno zabrinuti, brinu ih i najmanje sitnice i izrazito su nesigurni u vezi s budućnosti. Oni osjećaju opću napetost, sklonost trzanju na minimalni podražaj poput iznenadnog zvuka, nelagodu i nervozu u radu s ljudima. Sve to može biti praćeno kroničnim umorom, glavoboljama, nesanicom i brojnim subakutnim autonomnim simptomima. Iako sindrom nije u potpunosti onesposobljavajući, bolesnik osjeća kroničnu nelagodu prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti i u međuljudskim odnosima, a radna je sposobnost umanjena kroničnim umorom i teškoćama koncentracije.
Panični poremećaj spada među najbolnija životna iskustva. Može se ponavljano javljati tijekom vremena i može biti izrazito ograničavajući za osobu. Obično traje od nekoliko minuta do 1-2 sata, a napadaj doseže najjači intezitet već nakon par minuta. Bolesnik osjeća užas koji nastaje bez vidljivog povoda, prijetnju skore smrti, što privremeno onemogućuje racionalno mišljenje. Za vrijeme takvih napada često ima osjećaj da će umrijeti, osobito stoga što su prisutni brojni tjelesni simptomi poput "lupanja srca", povremene prijevremene srčane kontrakcije ("srce preskače"), boli u prsištu koja se opisuje kao vrlo oštra ili probadajuća. Često se javlja drhtanje, vidljivi fini tremor, znojenje, nemir u želucu, opća motorna slabost, vrtoglavica, mučnina i proljev. Često se javlja "glad" za zrakom koja vodi u hiperventilaciju, a ona može rezultirati grčenjem mišića, osjećajem bockanja oko usta i u prstima. Nakon prvih napada, bolesnik se počinje bojati ponovnih takvih stanja i možemo reći da razvije "strah od straha".
Zbog kardioloških manifestacija, panični napadaji mogu se zamijeniti s infarktom miokarda. To je i razlog što ti pacijenti često budu upućivani na brojne pretrage nakon kojih se obično "ne nađe ništa".
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)
OKP je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom ponavljajućih ideja i fantazija (opsesija) i ponavljajućih impulsa ili radnji (kompulzija) koje bolesnik smatra bolesnim i protiv kojih postoji unutarnji otpor. Anksioznost je središnja odlika, ali u suprotnosti s fobijama (kada je bolesnik anksiozan prilikom suočavanja s vanjskim opasnostima i smatra da je njihova pasivna žrtva), anksioznost nastaje kao odgovor na nesvjesne unutarnje misli i porive kojih se bolesnik boji i koje mora ostvariti suprotno svojoj volji.
Tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza. Cilj je oslobađanje od opsesivnih misli.
Opsesije (obuzetosti) predstavljaju ideje, riječi i slike, obično nepovezane s onim što pojedinac radi; uporno, jako i neodoljivo mu se nameću i skreću pažnju. Često su obojene agresivno ili seksualno, što pojedinac doživljava potpuno stranim (npr. misao majke da će kuhinjskim nožem ozlijediti svoju djecu).
Kompulzije (prisile) i kompulzivne radnje isto su autonomne kao i opsesije, ali se radi o preplavljujućoj potrebi da se učini neka radnja (npr. da mora brojiti prozore idući ulicom, da se mora pet puta prekrižiti ulazeći u stan). Prisila može biti i vrlo agresivna, ružna ili opscena. Kao i kod opsesija, bolesnik doživljava anksioznost, uočava apsurd poriva i odupire mu se. Međutim, često ne može a da ne započne ponavljajući obrazac u obliku kompulzivnih radnji i rituala.
Panični poremećaj [
Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napadi panike izazivaju doživljaj kao da će se osoba onesvjestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Manifestira se lupanjem srca, nelagodom ili bolom u grudima, znojenjem, drhtanjem, zažarenošću ili trncima po dijelovima tijela, suhim ustima i doživljajem gušenja, strahom od umiranja i gubljenja kontrole, doživljajem nestvarnosti, itd. Često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju. Uzroci se nalaze duboko u podsvijesti kao potisnuta sjećanja koja naizgled bez razloga izlaze na površinu.
Post traumatski stresni poremećaj (PTSP) [uredi]
Detaljniji članak o ovoj temi: Posttraumatski stresni poremećaj
Tjeskoba kao posljedica kroničnog stresa, (engl. PTSD) Obično slijedi nakon izloženosti osobe traumatskom događaju kao što su promatranje smrti druge osobe, seksualno zlostavljanje, iznenadna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Tri su osnovne manifestacije PTSP-a: „oživljavanje” traumatskog događaja (noćna mora), izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje mjesta povezanih sa traumom), te emocionalno udaljavanje od drugih i psihološka uznemirenost.
Poremećaj socijalne anksioznosti
Socijalna fobija karakterizira se izuzetnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja i osramoćivanja. Ovakva intenzivna anksioznost može voditi izbjegavajućem ponašanju. Fizičke manifestacije povezane sa ovim poremećajem su lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje.
Fobični poremećaj
To je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom neracionalnog ili pretjeranog straha od objekata ili situacija koji nisu stvarno opasni i nisu opravdani izvor anksioznosti, npr. strah od vožnje liftom, strah od pasa, strah od izlaska na ulicu i sl.
Obično je sama pomisao na objekt fobije dovoljna da izazove anksioznost, a kako bolesnik u zbilji postaje bliži fobičnom stimulusu, anksioznost dosiže razinu paničnog napadaja. Bolesnik osjeća strah bez obzira na to što je svjestan njegove iracionalnosti. On stoga izbjegava situaciju koje se boji, što često vodi k onesposobljenosti u svakodnevnim aktivnostima i smanjenoj mogućnosti normalnog funkcioniranja (mora pješke na visoke katove, ne može sam/a na posao ulicom i sl.). Agorafobija (strah od otvorenih, javnih mjesta ili gužve) najčešći je fobični poremećaj. Aktivnosti pojedinca bitno su umanjene; u krajnjem slučaju ne može uopće izlaziti iz kuće i napustiti sigurnost svoga doma. Često, agorafob može izaći na ulicu samo ako je u pratnji neke bliske osobe i ta osoba postaje "obvezni pratilac".
Mogu se razviti i specifični strahovi (npr. od pasa, insekata, zatvorenih prostora poput lifta - klaustrofobija ili visine - akrofobija). Ako su objekti neobični ili ako se lako izbjegavaju, ne javlja se ozbiljna nesposobnost. Međutim, mogu se javiti značajna funkcionalna oštećenja, npr. kada se fobija od aviona razvije kod poslovnog čovjeka, a posao zahtijeva često letenje.
Specifične fobije [
Osobe sa specifičnim fobijama pate od intenzivnog straha od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, itd.). Izraženost straha je neadekvatna u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu. Specifične fobije mogu dovesti do izbjegavanja uobičajenih, svakodnevnih situacija.
Depresija spada u skupinu poremećaja karakteriziranih kao poremećaji raspoloženja (unipolarni poremećaj). To je teško psiho-fizičko stanje praćeno raznim nuspojavama i popratnim efektima. Depresivno raspoloženje karakterizira povlačenje bolesnika u sebe, potištenost, pad vitalnih dinamizama, nesanica, gubitak apetita, opsjednutost crnim mislima, usporeni misaoni tijek, beznadnost i bespomoćnost.
Postoje tri glavne vrste depresije:
1. Početna laka depresija
2. Srednja prolazna depresija
3. Teško depresivno stanje
Simptomi
• promjene raspoloženja tijekom dana. Često je stanje teže jutrom, a raspoloženje se popravlja kako dan napreduje. Ipak, način promjene raspoloženja može biti potpuno obrnut.
• poremećen san, često s ustajanjem vrlo rano ujutro, i nemogućnost nastavljanja normalnog sna. To se često događa zbog brojnih misli koje "zuje" kroz glavu
• opće usporavanje misaonog tijeka, ali i govora i tjelesnih kretnji
• osjećaj tjeskobe
• manjak energije
• nesposobnost uživanja u stvarima
• manjak koncentracije
• osjećaj zaboravljivosti
• negativne misli o budućnosti
• osjećaj krivice
• okrivljavanje sebe i niska razina samopouzdanja
• osjećaj beznađa
• preokupiranost bolestima
• gubitak apetita kao rezultat gubitka težine
• smanjena želja za seksom
Anksioznost
Tjeskoba (anksioznost) tj. tjeskobnost je stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Najčešće je nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu. Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste:
• opća tjeskoba
• fobije, i
• panični poremećaj
U skupinu anksioznih poremećaja spada većina poremećaja koji su desetljećima bili poznati pod nazivom "neuroze". One obično ne podrazumijevaju izrazite poremećaje psihičkog funkcioniranja kakvi se sreću kod psihoza; sposobnost razlučivanja fantazije i realnosti, tzv. testiranje realiteta očuvano je, za razliku od psihoza. No, uz to se mogu javiti značajne teškoće u obrascima ponašanja i međuljudskih odnosa. Učestalost anksioznih poremećaja kreće se od 0,05% (opsesivno-kompulzivni poremećaj - OKP) do 5% (generalizirani anksiozni poremećaj). Određene značajke pojedinih anksioznih poremećaja zapravo su dosta česte, a o poremećaju govorimo onda kada te smetnje predstavljaju za osobu značajno ograničenje u njenom svakodnevnom socijalnom i radnom funkcioniranju. Općenito se češće javljaju kod žena.
Izvor tjeskobe
Ona se javlja u svim psihijatrijskim poremećajima, a kao primarni simptom javlja se u anksioznim poremećajima. To su poremećaji karakterizirani jakom tjeskobom koju osoba nastoji nesvjesno razriješiti na različite načine, korištenjem raznih mentalnih mehanizama. Izvor tjeskobe može biti unutarnji nesvjesni konflikt ili situacijski faktor poput traumatskog iskustva, stresa ili gubitka. Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće, stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može se preliti na druge segmente života i tako stvoriti tjeskobu. Anksioznost je najčešći emocionalni poremećaj, koji se javlja kod mlađih i starijih osoba. Reakcija je na stvarnu situaciju opasnosti, u kojoj se javlja strah, a zatim primjerena reakcija koja je manje efektna što je strah veći. Može se razviti kao kombinacija čimbenika rizika, uključujući životne događaje, karakteristike osobe, genetiku, kemijske procese u organizmu. Prirodno anksioznost se osjeća kada su osobe suočene sa prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom. Javlja kada se duže apstinira od seksualnog odnosa. Obično se ovaj poremećaj javlja tokom rane adoloscencije ili ranog odraslog doba.
Uzroci
Uzrok anksioznih poremećaja leži pretežito u psihološkim čimbenicima, premda postoje dokazi o genetskom utjecaju (osobito kod OKP) i neurofiziološkoj podlozi. Emocionalni stres često može biti dodatni faktor koji uzokuje tjeskobu (ugroženost, promjene u međuljudskim odnosima). S druge strane, simptomi su anksioznosti izravne manifestacije pobuđenosti perifernog autonomnog živčanog sustava, nastale zbog zastrašujućih nesvjesnih fantazija, impulsa i osjećaja. Ako nesvjesni psihološki mehanizmi ne uspijevaju kanalizirati anksioznost, osoba će iskazivati sliku opće generalizirane tjeskobe na najmanji povod ili će stanja tjeskobe doživljavati u obliku napada panike. Ako psihološki mehanizmi obrane usmjeravaju anksioznost na određene vanjske objekte ili situacije koje simboliziraju početni, pravi uzrok anksioznosti, to omogućava premještanje i vezivanje anksioznosti na neki vanjski simbol poput lifta, tunela i sl., a ta se situacija može izbjegavati. U tom slučaju govorimo o fobičnom poremećaju. Ako osoba koristi obrambeni mehanizam izolacije neprikladnih, obično agresivnih, nesvjesnih želja i time odvaja poriv od ideje, pojedinac će doživljavati samo nametnutu misao, bez svijesti o želji za realizacijom ideje i izvoru skrivenog impulsa. Takav mehanizam u podlozi je opsesivno kompulzivnog poremećaja.
Strah je afekt koji ima motornu i osjećajnu reakciju. Neurotična anksioznost je slična strahu, ali se javlja kada nema vidljive opasnosti, kroz opću zabrinutost, predosjećaj opasnosti ili kroz vezanost za određenu situaciju - fobija.
Fobije se dijele na:
1. racionalne - refleksni odgovor na moguću opasnu situaciju.
2. iracionalne.
Nova teorija anksioznosti odbacuje libido, naglašava ulogu ega koji nema dovoljno energije, što upozorava organizam na opasnost. Nema realne opasnosti, ali se organizam u razvoju susretao sa opasnostima. Opasnost koja upozorava organizam kreće od osjećaja bespomoćnosti. Kao korijen anksioznosti Sigmund Freud uzima motorne reakcije na rađanje i situacije uskraćivanja ljubavi u ranom djetinjstvu. Organizam je ranjiv zato što je bespomoćan, što izaziva da u kasnijem životu reaguje anksioznošću. U ovoj teoriji Freud se oslanja na socijalnu realnost. U teoriji anksioznosti vidljiv je i strukturalni model (strukture id i ego).
Simptomi
• lak gubitak strpljenja
• poteškoće s koncentracijom
• očekivanje najgoreg mogućeg ishoda neke situacije
• stalno razmišljanje o najgorem mogućem ishodu
• poteškoće sa spavanjem
• depresivost
• preokupiranost oko neke stvari, ili opsesivnost
Tjelesni simptomi
• pojačani osjećaj žeđi
• nervozni "trbuh"
• puštanje vjetrova
• učestalo mokrenje
• nemogućnost reagiranja na seksualnu stimulaciju
• stezanje u prsima
• periodi nastupanja uzlupanog srca (palpitacije)
• bolovi u mišićima
• glavobolje
• smetenost
• tremor
• ženama mogu izostati menstruacije ili mogu biti jako bolne
Podjela anksioznih poremećaja
Anskiozni poremećaji dijele se na: generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, panični poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaj socijalne anksioznosti i specifične fobije.
Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)
Glavna je značajka GAP-a kronična tjeskoba koja traje danima, tjednima i mjesecima. Kod odraslih usmjerava se oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored kronične zabrinutosti, prisutni su drhtanje, grčenje mišića, nesanica, napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana iritabilnost. Bolesnici su stalno zabrinuti, brinu ih i najmanje sitnice i izrazito su nesigurni u vezi s budućnosti. Oni osjećaju opću napetost, sklonost trzanju na minimalni podražaj poput iznenadnog zvuka, nelagodu i nervozu u radu s ljudima. Sve to može biti praćeno kroničnim umorom, glavoboljama, nesanicom i brojnim subakutnim autonomnim simptomima. Iako sindrom nije u potpunosti onesposobljavajući, bolesnik osjeća kroničnu nelagodu prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti i u međuljudskim odnosima, a radna je sposobnost umanjena kroničnim umorom i teškoćama koncentracije.
Panični poremećaj spada među najbolnija životna iskustva. Može se ponavljano javljati tijekom vremena i može biti izrazito ograničavajući za osobu. Obično traje od nekoliko minuta do 1-2 sata, a napadaj doseže najjači intezitet već nakon par minuta. Bolesnik osjeća užas koji nastaje bez vidljivog povoda, prijetnju skore smrti, što privremeno onemogućuje racionalno mišljenje. Za vrijeme takvih napada često ima osjećaj da će umrijeti, osobito stoga što su prisutni brojni tjelesni simptomi poput "lupanja srca", povremene prijevremene srčane kontrakcije ("srce preskače"), boli u prsištu koja se opisuje kao vrlo oštra ili probadajuća. Često se javlja drhtanje, vidljivi fini tremor, znojenje, nemir u želucu, opća motorna slabost, vrtoglavica, mučnina i proljev. Često se javlja "glad" za zrakom koja vodi u hiperventilaciju, a ona može rezultirati grčenjem mišića, osjećajem bockanja oko usta i u prstima. Nakon prvih napada, bolesnik se počinje bojati ponovnih takvih stanja i možemo reći da razvije "strah od straha".
Zbog kardioloških manifestacija, panični napadaji mogu se zamijeniti s infarktom miokarda. To je i razlog što ti pacijenti često budu upućivani na brojne pretrage nakon kojih se obično "ne nađe ništa".
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)
OKP je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom ponavljajućih ideja i fantazija (opsesija) i ponavljajućih impulsa ili radnji (kompulzija) koje bolesnik smatra bolesnim i protiv kojih postoji unutarnji otpor. Anksioznost je središnja odlika, ali u suprotnosti s fobijama (kada je bolesnik anksiozan prilikom suočavanja s vanjskim opasnostima i smatra da je njihova pasivna žrtva), anksioznost nastaje kao odgovor na nesvjesne unutarnje misli i porive kojih se bolesnik boji i koje mora ostvariti suprotno svojoj volji.
Tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza. Cilj je oslobađanje od opsesivnih misli.
Opsesije (obuzetosti) predstavljaju ideje, riječi i slike, obično nepovezane s onim što pojedinac radi; uporno, jako i neodoljivo mu se nameću i skreću pažnju. Često su obojene agresivno ili seksualno, što pojedinac doživljava potpuno stranim (npr. misao majke da će kuhinjskim nožem ozlijediti svoju djecu).
Kompulzije (prisile) i kompulzivne radnje isto su autonomne kao i opsesije, ali se radi o preplavljujućoj potrebi da se učini neka radnja (npr. da mora brojiti prozore idući ulicom, da se mora pet puta prekrižiti ulazeći u stan). Prisila može biti i vrlo agresivna, ružna ili opscena. Kao i kod opsesija, bolesnik doživljava anksioznost, uočava apsurd poriva i odupire mu se. Međutim, često ne može a da ne započne ponavljajući obrazac u obliku kompulzivnih radnji i rituala.
Panični poremećaj [
Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napadi panike izazivaju doživljaj kao da će se osoba onesvjestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Manifestira se lupanjem srca, nelagodom ili bolom u grudima, znojenjem, drhtanjem, zažarenošću ili trncima po dijelovima tijela, suhim ustima i doživljajem gušenja, strahom od umiranja i gubljenja kontrole, doživljajem nestvarnosti, itd. Često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju. Uzroci se nalaze duboko u podsvijesti kao potisnuta sjećanja koja naizgled bez razloga izlaze na površinu.
Post traumatski stresni poremećaj (PTSP) [uredi]
Detaljniji članak o ovoj temi: Posttraumatski stresni poremećaj
Tjeskoba kao posljedica kroničnog stresa, (engl. PTSD) Obično slijedi nakon izloženosti osobe traumatskom događaju kao što su promatranje smrti druge osobe, seksualno zlostavljanje, iznenadna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Tri su osnovne manifestacije PTSP-a: „oživljavanje” traumatskog događaja (noćna mora), izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje mjesta povezanih sa traumom), te emocionalno udaljavanje od drugih i psihološka uznemirenost.
Poremećaj socijalne anksioznosti
Socijalna fobija karakterizira se izuzetnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja i osramoćivanja. Ovakva intenzivna anksioznost može voditi izbjegavajućem ponašanju. Fizičke manifestacije povezane sa ovim poremećajem su lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje.
Fobični poremećaj
To je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom neracionalnog ili pretjeranog straha od objekata ili situacija koji nisu stvarno opasni i nisu opravdani izvor anksioznosti, npr. strah od vožnje liftom, strah od pasa, strah od izlaska na ulicu i sl.
Obično je sama pomisao na objekt fobije dovoljna da izazove anksioznost, a kako bolesnik u zbilji postaje bliži fobičnom stimulusu, anksioznost dosiže razinu paničnog napadaja. Bolesnik osjeća strah bez obzira na to što je svjestan njegove iracionalnosti. On stoga izbjegava situaciju koje se boji, što često vodi k onesposobljenosti u svakodnevnim aktivnostima i smanjenoj mogućnosti normalnog funkcioniranja (mora pješke na visoke katove, ne može sam/a na posao ulicom i sl.). Agorafobija (strah od otvorenih, javnih mjesta ili gužve) najčešći je fobični poremećaj. Aktivnosti pojedinca bitno su umanjene; u krajnjem slučaju ne može uopće izlaziti iz kuće i napustiti sigurnost svoga doma. Često, agorafob može izaći na ulicu samo ako je u pratnji neke bliske osobe i ta osoba postaje "obvezni pratilac".
Mogu se razviti i specifični strahovi (npr. od pasa, insekata, zatvorenih prostora poput lifta - klaustrofobija ili visine - akrofobija). Ako su objekti neobični ili ako se lako izbjegavaju, ne javlja se ozbiljna nesposobnost. Međutim, mogu se javiti značajna funkcionalna oštećenja, npr. kada se fobija od aviona razvije kod poslovnog čovjeka, a posao zahtijeva često letenje.
Specifične fobije [
Osobe sa specifičnim fobijama pate od intenzivnog straha od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, itd.). Izraženost straha je neadekvatna u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu. Specifične fobije mogu dovesti do izbjegavanja uobičajenih, svakodnevnih situacija.
Broj komentara: 1
permalink print
Simptomi
• promjene raspoloženja tijekom dana. Često je stanje teže jutrom, a raspoloženje se popravlja kako dan napreduje. Ipak, način promjene raspoloženja može biti potpuno obrnut.
• poremećen san, često s ustajanjem vrlo rano ujutro, i nemogućnost nastavljanja normalnog sna. To se često događa zbog brojnih misli koje "zuje" kroz glavu
• opće usporavanje misaonog tijeka, ali i govora i tjelesnih kretnji
• osjećaj tjeskobe
• manjak energije
• nesposobnost uživanja u stvarima
• manjak koncentracije
• osjećaj zaboravljivosti
• negativne misli o budućnosti
• osjećaj krivice
• okrivljavanje sebe i niska razina samopouzdanja
• osjećaj beznađa
• preokupiranost bolestima
• gubitak apetita kao rezultat gubitka težine
• smanjena želja za seksom
Anksioznost
Tjeskoba (anksioznost) tj. tjeskobnost je stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Najčešće je nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu. Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste:
• opća tjeskoba
• fobije, i
• panični poremećaj
U skupinu anksioznih poremećaja spada većina poremećaja koji su desetljećima bili poznati pod nazivom "neuroze". One obično ne podrazumijevaju izrazite poremećaje psihičkog funkcioniranja kakvi se sreću kod psihoza; sposobnost razlučivanja fantazije i realnosti, tzv. testiranje realiteta očuvano je, za razliku od psihoza. No, uz to se mogu javiti značajne teškoće u obrascima ponašanja i međuljudskih odnosa. Učestalost anksioznih poremećaja kreće se od 0,05% (opsesivno-kompulzivni poremećaj - OKP) do 5% (generalizirani anksiozni poremećaj). Određene značajke pojedinih anksioznih poremećaja zapravo su dosta česte, a o poremećaju govorimo onda kada te smetnje predstavljaju za osobu značajno ograničenje u njenom svakodnevnom socijalnom i radnom funkcioniranju. Općenito se češće javljaju kod žena.
Izvor tjeskobe
Ona se javlja u svim psihijatrijskim poremećajima, a kao primarni simptom javlja se u anksioznim poremećajima. To su poremećaji karakterizirani jakom tjeskobom koju osoba nastoji nesvjesno razriješiti na različite načine, korištenjem raznih mentalnih mehanizama. Izvor tjeskobe može biti unutarnji nesvjesni konflikt ili situacijski faktor poput traumatskog iskustva, stresa ili gubitka. Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće, stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može se preliti na druge segmente života i tako stvoriti tjeskobu. Anksioznost je najčešći emocionalni poremećaj, koji se javlja kod mlađih i starijih osoba. Reakcija je na stvarnu situaciju opasnosti, u kojoj se javlja strah, a zatim primjerena reakcija koja je manje efektna što je strah veći. Može se razviti kao kombinacija čimbenika rizika, uključujući životne događaje, karakteristike osobe, genetiku, kemijske procese u organizmu. Prirodno anksioznost se osjeća kada su osobe suočene sa prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom. Javlja kada se duže apstinira od seksualnog odnosa. Obično se ovaj poremećaj javlja tokom rane adoloscencije ili ranog odraslog doba.
Uzroci
Uzrok anksioznih poremećaja leži pretežito u psihološkim čimbenicima, premda postoje dokazi o genetskom utjecaju (osobito kod OKP) i neurofiziološkoj podlozi. Emocionalni stres često može biti dodatni faktor koji uzokuje tjeskobu (ugroženost, promjene u međuljudskim odnosima). S druge strane, simptomi su anksioznosti izravne manifestacije pobuđenosti perifernog autonomnog živčanog sustava, nastale zbog zastrašujućih nesvjesnih fantazija, impulsa i osjećaja. Ako nesvjesni psihološki mehanizmi ne uspijevaju kanalizirati anksioznost, osoba će iskazivati sliku opće generalizirane tjeskobe na najmanji povod ili će stanja tjeskobe doživljavati u obliku napada panike. Ako psihološki mehanizmi obrane usmjeravaju anksioznost na određene vanjske objekte ili situacije koje simboliziraju početni, pravi uzrok anksioznosti, to omogućava premještanje i vezivanje anksioznosti na neki vanjski simbol poput lifta, tunela i sl., a ta se situacija može izbjegavati. U tom slučaju govorimo o fobičnom poremećaju. Ako osoba koristi obrambeni mehanizam izolacije neprikladnih, obično agresivnih, nesvjesnih želja i time odvaja poriv od ideje, pojedinac će doživljavati samo nametnutu misao, bez svijesti o želji za realizacijom ideje i izvoru skrivenog impulsa. Takav mehanizam u podlozi je opsesivno kompulzivnog poremećaja.
Strah je afekt koji ima motornu i osjećajnu reakciju. Neurotična anksioznost je slična strahu, ali se javlja kada nema vidljive opasnosti, kroz opću zabrinutost, predosjećaj opasnosti ili kroz vezanost za određenu situaciju - fobija.
Fobije se dijele na:
1. racionalne - refleksni odgovor na moguću opasnu situaciju.
2. iracionalne.
Nova teorija anksioznosti odbacuje libido, naglašava ulogu ega koji nema dovoljno energije, što upozorava organizam na opasnost. Nema realne opasnosti, ali se organizam u razvoju susretao sa opasnostima. Opasnost koja upozorava organizam kreće od osjećaja bespomoćnosti. Kao korijen anksioznosti Sigmund Freud uzima motorne reakcije na rađanje i situacije uskraćivanja ljubavi u ranom djetinjstvu. Organizam je ranjiv zato što je bespomoćan, što izaziva da u kasnijem životu reaguje anksioznošću. U ovoj teoriji Freud se oslanja na socijalnu realnost. U teoriji anksioznosti vidljiv je i strukturalni model (strukture id i ego).
Simptomi
• lak gubitak strpljenja
• poteškoće s koncentracijom
• očekivanje najgoreg mogućeg ishoda neke situacije
• stalno razmišljanje o najgorem mogućem ishodu
• poteškoće sa spavanjem
• depresivost
• preokupiranost oko neke stvari, ili opsesivnost
Tjelesni simptomi
• pojačani osjećaj žeđi
• nervozni "trbuh"
• puštanje vjetrova
• učestalo mokrenje
• nemogućnost reagiranja na seksualnu stimulaciju
• stezanje u prsima
• periodi nastupanja uzlupanog srca (palpitacije)
• bolovi u mišićima
• glavobolje
• smetenost
• tremor
• ženama mogu izostati menstruacije ili mogu biti jako bolne
Podjela anksioznih poremećaja
Anskiozni poremećaji dijele se na: generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, panični poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaj socijalne anksioznosti i specifične fobije.
Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)
Glavna je značajka GAP-a kronična tjeskoba koja traje danima, tjednima i mjesecima. Kod odraslih usmjerava se oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored kronične zabrinutosti, prisutni su drhtanje, grčenje mišića, nesanica, napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana iritabilnost. Bolesnici su stalno zabrinuti, brinu ih i najmanje sitnice i izrazito su nesigurni u vezi s budućnosti. Oni osjećaju opću napetost, sklonost trzanju na minimalni podražaj poput iznenadnog zvuka, nelagodu i nervozu u radu s ljudima. Sve to može biti praćeno kroničnim umorom, glavoboljama, nesanicom i brojnim subakutnim autonomnim simptomima. Iako sindrom nije u potpunosti onesposobljavajući, bolesnik osjeća kroničnu nelagodu prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti i u međuljudskim odnosima, a radna je sposobnost umanjena kroničnim umorom i teškoćama koncentracije.
Panični poremećaj spada među najbolnija životna iskustva. Može se ponavljano javljati tijekom vremena i može biti izrazito ograničavajući za osobu. Obično traje od nekoliko minuta do 1-2 sata, a napadaj doseže najjači intezitet već nakon par minuta. Bolesnik osjeća užas koji nastaje bez vidljivog povoda, prijetnju skore smrti, što privremeno onemogućuje racionalno mišljenje. Za vrijeme takvih napada često ima osjećaj da će umrijeti, osobito stoga što su prisutni brojni tjelesni simptomi poput "lupanja srca", povremene prijevremene srčane kontrakcije ("srce preskače"), boli u prsištu koja se opisuje kao vrlo oštra ili probadajuća. Često se javlja drhtanje, vidljivi fini tremor, znojenje, nemir u želucu, opća motorna slabost, vrtoglavica, mučnina i proljev. Često se javlja "glad" za zrakom koja vodi u hiperventilaciju, a ona može rezultirati grčenjem mišića, osjećajem bockanja oko usta i u prstima. Nakon prvih napada, bolesnik se počinje bojati ponovnih takvih stanja i možemo reći da razvije "strah od straha".
Zbog kardioloških manifestacija, panični napadaji mogu se zamijeniti s infarktom miokarda. To je i razlog što ti pacijenti često budu upućivani na brojne pretrage nakon kojih se obično "ne nađe ništa".
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)
OKP je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom ponavljajućih ideja i fantazija (opsesija) i ponavljajućih impulsa ili radnji (kompulzija) koje bolesnik smatra bolesnim i protiv kojih postoji unutarnji otpor. Anksioznost je središnja odlika, ali u suprotnosti s fobijama (kada je bolesnik anksiozan prilikom suočavanja s vanjskim opasnostima i smatra da je njihova pasivna žrtva), anksioznost nastaje kao odgovor na nesvjesne unutarnje misli i porive kojih se bolesnik boji i koje mora ostvariti suprotno svojoj volji.
Tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza. Cilj je oslobađanje od opsesivnih misli.
Opsesije (obuzetosti) predstavljaju ideje, riječi i slike, obično nepovezane s onim što pojedinac radi; uporno, jako i neodoljivo mu se nameću i skreću pažnju. Često su obojene agresivno ili seksualno, što pojedinac doživljava potpuno stranim (npr. misao majke da će kuhinjskim nožem ozlijediti svoju djecu).
Kompulzije (prisile) i kompulzivne radnje isto su autonomne kao i opsesije, ali se radi o preplavljujućoj potrebi da se učini neka radnja (npr. da mora brojiti prozore idući ulicom, da se mora pet puta prekrižiti ulazeći u stan). Prisila može biti i vrlo agresivna, ružna ili opscena. Kao i kod opsesija, bolesnik doživljava anksioznost, uočava apsurd poriva i odupire mu se. Međutim, često ne može a da ne započne ponavljajući obrazac u obliku kompulzivnih radnji i rituala.
Panični poremećaj [
Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napadi panike izazivaju doživljaj kao da će se osoba onesvjestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Manifestira se lupanjem srca, nelagodom ili bolom u grudima, znojenjem, drhtanjem, zažarenošću ili trncima po dijelovima tijela, suhim ustima i doživljajem gušenja, strahom od umiranja i gubljenja kontrole, doživljajem nestvarnosti, itd. Često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju. Uzroci se nalaze duboko u podsvijesti kao potisnuta sjećanja koja naizgled bez razloga izlaze na površinu.
Post traumatski stresni poremećaj (PTSP) [uredi]
Detaljniji članak o ovoj temi: Posttraumatski stresni poremećaj
Tjeskoba kao posljedica kroničnog stresa, (engl. PTSD) Obično slijedi nakon izloženosti osobe traumatskom događaju kao što su promatranje smrti druge osobe, seksualno zlostavljanje, iznenadna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Tri su osnovne manifestacije PTSP-a: „oživljavanje” traumatskog događaja (noćna mora), izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje mjesta povezanih sa traumom), te emocionalno udaljavanje od drugih i psihološka uznemirenost.
Poremećaj socijalne anksioznosti
Socijalna fobija karakterizira se izuzetnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja i osramoćivanja. Ovakva intenzivna anksioznost može voditi izbjegavajućem ponašanju. Fizičke manifestacije povezane sa ovim poremećajem su lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje.
Fobični poremećaj
To je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom neracionalnog ili pretjeranog straha od objekata ili situacija koji nisu stvarno opasni i nisu opravdani izvor anksioznosti, npr. strah od vožnje liftom, strah od pasa, strah od izlaska na ulicu i sl.
Obično je sama pomisao na objekt fobije dovoljna da izazove anksioznost, a kako bolesnik u zbilji postaje bliži fobičnom stimulusu, anksioznost dosiže razinu paničnog napadaja. Bolesnik osjeća strah bez obzira na to što je svjestan njegove iracionalnosti. On stoga izbjegava situaciju koje se boji, što često vodi k onesposobljenosti u svakodnevnim aktivnostima i smanjenoj mogućnosti normalnog funkcioniranja (mora pješke na visoke katove, ne može sam/a na posao ulicom i sl.). Agorafobija (strah od otvorenih, javnih mjesta ili gužve) najčešći je fobični poremećaj. Aktivnosti pojedinca bitno su umanjene; u krajnjem slučaju ne može uopće izlaziti iz kuće i napustiti sigurnost svoga doma. Često, agorafob može izaći na ulicu samo ako je u pratnji neke bliske osobe i ta osoba postaje "obvezni pratilac".
Mogu se razviti i specifični strahovi (npr. od pasa, insekata, zatvorenih prostora poput lifta - klaustrofobija ili visine - akrofobija). Ako su objekti neobični ili ako se lako izbjegavaju, ne javlja se ozbiljna nesposobnost. Međutim, mogu se javiti značajna funkcionalna oštećenja, npr. kada se fobija od aviona razvije kod poslovnog čovjeka, a posao zahtijeva često letenje.
Specifične fobije [
Osobe sa specifičnim fobijama pate od intenzivnog straha od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, itd.). Izraženost straha je neadekvatna u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu. Specifične fobije mogu dovesti do izbjegavanja uobičajenih, svakodnevnih situacija.
četvrtak, ožujka 26, 2009
Život
Život je stalni proces stvaranja. Mi svoju stvarnost stvaramo svake minute. Odluka koju danas donesemo nije uvijek ono što bi izabrali sutra. Tajna je u tome DA SE STALNO IZABIRE ISTO. Uvijek iznova sve dok se naša volja ne pokaže u našoj stvarnosti. Sa svakom promjenom mišljenja, mjenja se pravac kretanja cijelog svemira. Kad odlučimo nešto - stavljamo svemir u pokret. U taj proces, uključene su sile koje su izvan domašaja naših mogućnosti shvaćanja. Te sile i taj proces dio su izuzetne mreže interaktivnih energija koje čine cjelokupnost postojanja koju nazivamo samim životom. Budimo dosljedni i jednodušni u pogledu određenih stvari. I ne skrećimo pažnju dok to ne ostvarimo. Ostanimo usredotočeni, usmjereni. To je ono što se podrazumijeva pod izrazom ISKREN, ČESTIT.
Ako nešto odaberemo, odaberimo to sa svim svojim srcem. Nemojmo biti strašljivi, malodušni. Nastavimo dalje, prema cilju. Budimo odlučni. Ne prihvaćajmo NE kao odgovor.
Čovjek je kreativno biće, može imati sve što odabere, ali može i ne dobiti ništa od onog što želi. Sam čin željenja je izjava upućena svemiru - deklaracija istine - koju svemir zatim predočuje u našu stvarnost.
Pri donošenju odluke treba voditi računa samo o jednoj stvari: TKO SAM JA - TKO SAM ODABRAO BITI!!!
Ukratko, i da ne kompliciram, naše su misli dovoljno jake da isprovociraju svemir da ih i ostvari. Znači, ako dovoljno priželjkujemo (aktivno) da nam se nešto desi, to će nam se i desiti. Ako je to nešto bilo nešto dobro, potom treba svemiru zahvaliti.
DUŠA KREIRA - UM REAGIRA. DUŠA RAZUMIJE ŠTO TVOJ UM NE MOŽE POJMITI.
Disturbed mermaid
Ako nešto odaberemo, odaberimo to sa svim svojim srcem. Nemojmo biti strašljivi, malodušni. Nastavimo dalje, prema cilju. Budimo odlučni. Ne prihvaćajmo NE kao odgovor.
Čovjek je kreativno biće, može imati sve što odabere, ali može i ne dobiti ništa od onog što želi. Sam čin željenja je izjava upućena svemiru - deklaracija istine - koju svemir zatim predočuje u našu stvarnost.
Pri donošenju odluke treba voditi računa samo o jednoj stvari: TKO SAM JA - TKO SAM ODABRAO BITI!!!
Ukratko, i da ne kompliciram, naše su misli dovoljno jake da isprovociraju svemir da ih i ostvari. Znači, ako dovoljno priželjkujemo (aktivno) da nam se nešto desi, to će nam se i desiti. Ako je to nešto bilo nešto dobro, potom treba svemiru zahvaliti.
DUŠA KREIRA - UM REAGIRA. DUŠA RAZUMIJE ŠTO TVOJ UM NE MOŽE POJMITI.
Disturbed mermaid
Glazba-lijek za depresiju
U najtežim trenucima, kad je bezvoljnost i praznina na vrhuncu,
jedino što me može koliko toliko oraspoložiti je glazba.
To je najbolji lijek za depresiju i ništa drugo ne djeluje
tako dobro kao slušanje glazbe.
*************************************
Muzikoterapija je poznata u liječenju bolesti općenito, ali neću sad sa te strane već s iskustvene.
Moja priča - udara u glavu ko šampanjac.
Inače obožavam lagani metal, rock, pop itd., ali sam u nekim trenucima najgorih napadaja panike i osjećaja beznađa znala pronaći neku radio stanicu sa turbo narodnjacima, folkom ili ne znam kako bih to nazvala. Ima pjesama da poželiš žile rezati, ali eto prije nekoliko godina bila je hit pjesma Udaraš u glavu ko šampanjac. Puštali su je na toj radio Banovini 100 puta dnevno. Zaljepila sam se za tu pjesmu kao pijan plota. Čak mi je i dijete pjevušilo tu pjesmu. Meni užasno, a nas dvije zapjevamo - udara u glavu ko šampanjac, tvoje malo lepo koleno..... smiješno, ali istinito.
Sad sam na Da te pismom mogu zvati, pustim je na sav glas i revem kao magare, ispušem se, izbacim negativne emocije.
Od samog slušanja nemam ništa, moram pjevati i plesati, onda je to to.
Uglavnom odgovaraju mi i dižu me snažne, jake pjesme. Laganice me bacaju u još veći očaj.
***************************************************
jedino što me može koliko toliko oraspoložiti je glazba.
To je najbolji lijek za depresiju i ništa drugo ne djeluje
tako dobro kao slušanje glazbe.
*************************************
Muzikoterapija je poznata u liječenju bolesti općenito, ali neću sad sa te strane već s iskustvene.
Moja priča - udara u glavu ko šampanjac.
Inače obožavam lagani metal, rock, pop itd., ali sam u nekim trenucima najgorih napadaja panike i osjećaja beznađa znala pronaći neku radio stanicu sa turbo narodnjacima, folkom ili ne znam kako bih to nazvala. Ima pjesama da poželiš žile rezati, ali eto prije nekoliko godina bila je hit pjesma Udaraš u glavu ko šampanjac. Puštali su je na toj radio Banovini 100 puta dnevno. Zaljepila sam se za tu pjesmu kao pijan plota. Čak mi je i dijete pjevušilo tu pjesmu. Meni užasno, a nas dvije zapjevamo - udara u glavu ko šampanjac, tvoje malo lepo koleno..... smiješno, ali istinito.
Sad sam na Da te pismom mogu zvati, pustim je na sav glas i revem kao magare, ispušem se, izbacim negativne emocije.
Od samog slušanja nemam ništa, moram pjevati i plesati, onda je to to.
Uglavnom odgovaraju mi i dižu me snažne, jake pjesme. Laganice me bacaju u još veći očaj.
***************************************************
nedjelja, ožujka 22, 2009
Savjeti Disturbed Mermaid
Sposobnost zanimanja za nešto izvan uzroka naše nevolje, ogromna je blagodat. Lako je čovjeku odmjerene vitalnosti da novim interesovanjima za život ili svijet, prebroditi svaki udarac sudbine. "Dozvoliti" da vas porazi jedan slom, ili više njih, nije stvar kojoj se valja diviti kao primjeru osjetljivosti, nego nešto što treba žaliti kao dokaz odsustva vitalnosti. SVE NAŠE LJUBAVI U KRILU SU SMRTI koja ih u svakom trenutku može pokositi. Zato je potrebno da naši životi ne budu suženi u naponu do te mjere da čitav njen smisao i cilj življenja ostane na milost ili nemilost slučaja."
Lord B. Russell
Dakle, prije svega, psihička disciplina i širina i naravno vitalnost je ono na čemu trebamo raditi iz dana u dan. Nisam ja neki maher, ali vježbom, vjerujte, lakše je postići određene ciljeve. Bitno je krenuti malim koracima. Kretati u takvo nešto velikim koracima je rizično, jer ako naiđemo na prepreku a zagrabili smo velikim koracima , više će nas boljeti pad, čak do te mjere da ćemo izgubiti volju da pokušamo ponovo.
Znači, nađimo u sebi strpljenja i dajmo životu vremena da nam vrati ona dobra koja smo u njega uložili
Nađimo u sebi snage da budemo vlastiti psihički treneri i da svoju psihu naučimo disciplini
Uzmimo od života najbolje i trenirajmo mladost naše psihe, odnosno vitalnost našeg bića ( a ovo se ne odnosi na godine)
I na kraju, dozvolimo sebi i našem životu pogreške i slomove, ali nakon toga otresimo koljena, udahnimo duboko i krenimo dalje!
Uživaj u svemu. Nemoj trebati ništa. Uključujući i ljude. Naročite ljude. Potreba za nekim najbrži je način da se upropasti odnos. Prestanite voljeti osjećaj da ste nekome potrebni. Počnite voljeti osjećaj da ste nepotrebni jer je najveći dar koji možete dati nekome SNAGA i MOĆ da vas ne treba. Da vas ne treba ni za šta!
Kad nađeš unutarnji mir - shvatiš da možeš bez mnogo toga. To naprosto znači da ne trebaš više mnoge stvari iz svijeta koji te okružuje. "NE TREBATI" velika je sloboda. To te, prije svega, oslobađa od straha da nešto nećeš imati, od straha da ćeš izgubiti to nešto što imaš, straha da nećeš biti sretan bez neke stvari. Zatim, ne trebati nešto oslobađa te ljutnje, a ljutnja je NAJAVA STRAHA. Kad se nemaš čega bojati, nemaš zbog čega biti ljut. Nisi ljut kad ne dobiješ što želiš, jer je tvoja želja za tim naprosto bila želja a ne potreba. Stoga, nemaš straha pred mogućnošću da to nećeš dobiti. Otuda nemaš ni ljutnje. Kad ti se oduzme strah, može ti se i oduzeti i sve drugo ALI TI SE NEĆEŠ LJUTITI.
Borba nije sama sebi svrhom, ona je samo put da se ostvari postavljeni cilj. Gdje nema cilja, nema ni borbe... Pobjeda u kojij nisi vidio svoj poraz - nije pobjeda.
Tvoj pravi protivnik si ti sam. Jedina se stvarna pobjeda zbiva u tvom srcu!
1. Svakog jutra i večeri treba zatvoriti oči i ne obraćati pažnju na riječi koje ćemo izgovarati. Riječi se izgovaraju poluglasno da bi se mogle lijepo čuti i treba ih ponoviti barem 20-25 puta : "MENI JE SVAKOG DANA U SVAKOM POGLEDU SVE BOLJE I BOJE".
Ova sugestija se izgovara na jednostavan način bez i najmanjeg napora, kao nešto što se izgovara šapatom. Tako se postiže da sugestija mehanički dopre preko čula sluha u naše nesvjesno biće i tada počinje njeno djelovanje.
2. Svaki put kad osjetimo bol, treba ubijediti sebe da se bol neće uvećavati već da će postepeno iščezavati. Usamiti se, zatvoriti oči pa povlačeći rukom preko čela ili preko bolnog mjesta (ako je fizička bol) ponavljati što brže : TO PROLAZI, TO PROLAZI.....
Može nam netko sugerirati također ako nismo u situaciji da se sami sugeriramo. Ali, onaj koji sugerira, ne naređuje, to je prijatelj koji vodi osobu korak po korak ka izliječenju.
Lord B. Russell
Dakle, prije svega, psihička disciplina i širina i naravno vitalnost je ono na čemu trebamo raditi iz dana u dan. Nisam ja neki maher, ali vježbom, vjerujte, lakše je postići određene ciljeve. Bitno je krenuti malim koracima. Kretati u takvo nešto velikim koracima je rizično, jer ako naiđemo na prepreku a zagrabili smo velikim koracima , više će nas boljeti pad, čak do te mjere da ćemo izgubiti volju da pokušamo ponovo.
Znači, nađimo u sebi strpljenja i dajmo životu vremena da nam vrati ona dobra koja smo u njega uložili
Nađimo u sebi snage da budemo vlastiti psihički treneri i da svoju psihu naučimo disciplini
Uzmimo od života najbolje i trenirajmo mladost naše psihe, odnosno vitalnost našeg bića ( a ovo se ne odnosi na godine)
I na kraju, dozvolimo sebi i našem životu pogreške i slomove, ali nakon toga otresimo koljena, udahnimo duboko i krenimo dalje!
Uživaj u svemu. Nemoj trebati ništa. Uključujući i ljude. Naročite ljude. Potreba za nekim najbrži je način da se upropasti odnos. Prestanite voljeti osjećaj da ste nekome potrebni. Počnite voljeti osjećaj da ste nepotrebni jer je najveći dar koji možete dati nekome SNAGA i MOĆ da vas ne treba. Da vas ne treba ni za šta!
Kad nađeš unutarnji mir - shvatiš da možeš bez mnogo toga. To naprosto znači da ne trebaš više mnoge stvari iz svijeta koji te okružuje. "NE TREBATI" velika je sloboda. To te, prije svega, oslobađa od straha da nešto nećeš imati, od straha da ćeš izgubiti to nešto što imaš, straha da nećeš biti sretan bez neke stvari. Zatim, ne trebati nešto oslobađa te ljutnje, a ljutnja je NAJAVA STRAHA. Kad se nemaš čega bojati, nemaš zbog čega biti ljut. Nisi ljut kad ne dobiješ što želiš, jer je tvoja želja za tim naprosto bila želja a ne potreba. Stoga, nemaš straha pred mogućnošću da to nećeš dobiti. Otuda nemaš ni ljutnje. Kad ti se oduzme strah, može ti se i oduzeti i sve drugo ALI TI SE NEĆEŠ LJUTITI.
Borba nije sama sebi svrhom, ona je samo put da se ostvari postavljeni cilj. Gdje nema cilja, nema ni borbe... Pobjeda u kojij nisi vidio svoj poraz - nije pobjeda.
Tvoj pravi protivnik si ti sam. Jedina se stvarna pobjeda zbiva u tvom srcu!
1. Svakog jutra i večeri treba zatvoriti oči i ne obraćati pažnju na riječi koje ćemo izgovarati. Riječi se izgovaraju poluglasno da bi se mogle lijepo čuti i treba ih ponoviti barem 20-25 puta : "MENI JE SVAKOG DANA U SVAKOM POGLEDU SVE BOLJE I BOJE".
Ova sugestija se izgovara na jednostavan način bez i najmanjeg napora, kao nešto što se izgovara šapatom. Tako se postiže da sugestija mehanički dopre preko čula sluha u naše nesvjesno biće i tada počinje njeno djelovanje.
2. Svaki put kad osjetimo bol, treba ubijediti sebe da se bol neće uvećavati već da će postepeno iščezavati. Usamiti se, zatvoriti oči pa povlačeći rukom preko čela ili preko bolnog mjesta (ako je fizička bol) ponavljati što brže : TO PROLAZI, TO PROLAZI.....
Može nam netko sugerirati također ako nismo u situaciji da se sami sugeriramo. Ali, onaj koji sugerira, ne naređuje, to je prijatelj koji vodi osobu korak po korak ka izliječenju.
Savjet za bolji i kvalitetniji život-za depresivne
Pisala sam o necemu slicnom skoro u mom proseravanje folderu i dosla do konstatacije da je svet zvanicno otisao u kurac.
Ali mislim da je to vidljivo,nisam zapazila nista novo sedeci u sobi,filozofirajuci za laptopom i izigravajuci Carrie Bradsho.
Sad cu videti da iskopam i postavim ovde.
Evo i mog izliva kreativnosti na slicnu temu smile.gif
Ovo sam pisala neposredno pred novu godinu ja mislim.
"Rešila sam da batalim klabing na duže vreme,možda jednom u par meseci da razbijem monotoniju.
Nije da odrastam,naprotiv stagniranje u završetku adolescencije mi prija.
Jednostavno je sve već viđeno i ne želim da gradim ponovna iščekivanja i kriterijume koji su davno srušeni.
Počinje da mi smeta gužva,umorna sam koliko god da spavam i mnogo je dosadno.
Dosada,dosada.Jebena dosada.
Klabing je sad najpopularniji sport među omladinom.Bar kvantitativno.
Gomila klinaca u "fuck me im a superstar" fazonu koja izlazi pod izgovorom provoda da bi se zapravo bili viđeni u novim komadima odeće sa nekom novom spikom.
I gomila matoraca koja je izašla ne bi li se osećali mlađe i življe adaptirajući u svet mladih.
Teško mi je da zamislim sebe na takvim mestima prisebnu.
Dobijem želju da strpam sve moguće psihoaktivno u sebe.
Ne umem drugačije da uđem u ceo taj trip, jbg.
Euforija je davno prestala.Jer zapravo nikad nije ni trebala da bude tu.
Još davno je neosetno nastupio kraj jednog čitavog doba.
Heroji i idoli su davno zamenjeni dokumentarcima o istim.
Sad su jedino ostali ostali matori ljudi i njihove priče o davno izgubljenim snovima ranijih generacija.
Tuga,bol,problemi su nekad spajali ljude a danas su vešto zabrađeni.
Sakriveni iza veselih osmeha,lepih lica i gomile šminke.
Retko ko se potrudi da uzleti i izdigne se sa tla,
Danas se samo pada u ovo čistilište koje se naziva današnjicom gde zapravo i nije toliko loše.
Samo se ne da videti put od magle."
Sitnica
Pravi razlog za sreću je nešto drugo nego ono što toliki misle da jest pa tražeći na krivom mjestu ne nalaze ništa i padaju u očaj. Sreća je spoznaja da nema apsolutne sreće o kojoj nerazumno sanjamo i mogućnost da nam se životi srede u granicama njihovih mogućnosti. Sreća je osjećati granice nečega, približno znati šta se čeka. Sreća je prilika da se shvati da samoća nije nesreća, nego prilika za razmišljanje i predah. Čini mi se, napokon, da sreća nije u oponašanju tuđih recepata za sreću i da trenutak sreće svakome dolazi u njegov čas, kad je čovjek zreo da ga dočeka i zadrži. Sreća je osjećaj da to jest, ali ne mora obavezno biti muškarac ili žena, a ako već jesu, da nije nikakva sreća pritisak na njih da nas usreće. Jer, sreća ovisi u prvom redu o nama. To saznamo možda tek kad uđemo u jesen života. Nije prekasno ako smo sačuvali bistru glavu i nježnost srca. Oni nam mogu poslužiti za to da se, s onim što smatramo srećom - usrećimo.
Disturbed mermaid
Kako ne bi okolo gledali
niz ulice su nam poredali
velike slike u boji na kojima točno stoji
kako izgleda sreća kad se uveća
a mi svakoga jutra kao vojnici idemo
po svoje mjesto na slici
sreća u braku ima mamu i tatu
i zdrave zube na jumbo plakatu
to je bijela suprugova žena
koja koristi pravi deterdžent
za uredni i čisti ambijent
pod neonom hipermarketa
gdje nasmijana lica guraju kolica
u naručju jeftinijeg svijeta
tamo nas čeka,tebe i mene
blistava sreća u pola cijene
što nam treba u životu
za tu sreću,pa na stotu?
jedan klik u photoshopu
i već smo spremni za Europu
Kako nebi okolo gledali
niz ulice su nam poredali
velike slike u boji na kojim točno stoji
kako izgleda sreća kad se uveća
Filter
Ali mislim da je to vidljivo,nisam zapazila nista novo sedeci u sobi,filozofirajuci za laptopom i izigravajuci Carrie Bradsho.
Sad cu videti da iskopam i postavim ovde.
Evo i mog izliva kreativnosti na slicnu temu smile.gif
Ovo sam pisala neposredno pred novu godinu ja mislim.
"Rešila sam da batalim klabing na duže vreme,možda jednom u par meseci da razbijem monotoniju.
Nije da odrastam,naprotiv stagniranje u završetku adolescencije mi prija.
Jednostavno je sve već viđeno i ne želim da gradim ponovna iščekivanja i kriterijume koji su davno srušeni.
Počinje da mi smeta gužva,umorna sam koliko god da spavam i mnogo je dosadno.
Dosada,dosada.Jebena dosada.
Klabing je sad najpopularniji sport među omladinom.Bar kvantitativno.
Gomila klinaca u "fuck me im a superstar" fazonu koja izlazi pod izgovorom provoda da bi se zapravo bili viđeni u novim komadima odeće sa nekom novom spikom.
I gomila matoraca koja je izašla ne bi li se osećali mlađe i življe adaptirajući u svet mladih.
Teško mi je da zamislim sebe na takvim mestima prisebnu.
Dobijem želju da strpam sve moguće psihoaktivno u sebe.
Ne umem drugačije da uđem u ceo taj trip, jbg.
Euforija je davno prestala.Jer zapravo nikad nije ni trebala da bude tu.
Još davno je neosetno nastupio kraj jednog čitavog doba.
Heroji i idoli su davno zamenjeni dokumentarcima o istim.
Sad su jedino ostali ostali matori ljudi i njihove priče o davno izgubljenim snovima ranijih generacija.
Tuga,bol,problemi su nekad spajali ljude a danas su vešto zabrađeni.
Sakriveni iza veselih osmeha,lepih lica i gomile šminke.
Retko ko se potrudi da uzleti i izdigne se sa tla,
Danas se samo pada u ovo čistilište koje se naziva današnjicom gde zapravo i nije toliko loše.
Samo se ne da videti put od magle."
Sitnica
Pravi razlog za sreću je nešto drugo nego ono što toliki misle da jest pa tražeći na krivom mjestu ne nalaze ništa i padaju u očaj. Sreća je spoznaja da nema apsolutne sreće o kojoj nerazumno sanjamo i mogućnost da nam se životi srede u granicama njihovih mogućnosti. Sreća je osjećati granice nečega, približno znati šta se čeka. Sreća je prilika da se shvati da samoća nije nesreća, nego prilika za razmišljanje i predah. Čini mi se, napokon, da sreća nije u oponašanju tuđih recepata za sreću i da trenutak sreće svakome dolazi u njegov čas, kad je čovjek zreo da ga dočeka i zadrži. Sreća je osjećaj da to jest, ali ne mora obavezno biti muškarac ili žena, a ako već jesu, da nije nikakva sreća pritisak na njih da nas usreće. Jer, sreća ovisi u prvom redu o nama. To saznamo možda tek kad uđemo u jesen života. Nije prekasno ako smo sačuvali bistru glavu i nježnost srca. Oni nam mogu poslužiti za to da se, s onim što smatramo srećom - usrećimo.
Disturbed mermaid
Kako ne bi okolo gledali
niz ulice su nam poredali
velike slike u boji na kojima točno stoji
kako izgleda sreća kad se uveća
a mi svakoga jutra kao vojnici idemo
po svoje mjesto na slici
sreća u braku ima mamu i tatu
i zdrave zube na jumbo plakatu
to je bijela suprugova žena
koja koristi pravi deterdžent
za uredni i čisti ambijent
pod neonom hipermarketa
gdje nasmijana lica guraju kolica
u naručju jeftinijeg svijeta
tamo nas čeka,tebe i mene
blistava sreća u pola cijene
što nam treba u životu
za tu sreću,pa na stotu?
jedan klik u photoshopu
i već smo spremni za Europu
Kako nebi okolo gledali
niz ulice su nam poredali
velike slike u boji na kojim točno stoji
kako izgleda sreća kad se uveća
Filter
subota, ožujka 14, 2009
> STAVOVI, PREDRASUDE I STEREOTIPI na koje ste naišli kao osoba koja boluje od psihičkog poremećaja
Ja roditeljima kad sam rekla , to su primili kao moju odluku,ali neka podrska?Hm pa nisam je osetila,no moji prijatelji mi daju svesrdnu podrsku tako da u sustini nisam nailazila na neke predrasude.Da, predrasuda ima to je tacno,i otpor prema psihijatrima,ali mislim da se i to polako menja...ali polako..
******************************************************************
moja mama ima velike predrasude prema lijekovima koje ja pijem i smatra da se sve može riješiti i bez lijekova
već dvije godine nas dvije nismo u baš nekim odnosima jer ona ne želi prihvatiti činjenicu da ja pijem lijekove
što se okoline tiče niko i ne zna da ih pijem i da imam taj poremećaj,osim dvije meni baš bliske osobe,al od njih imam podršku i od ovog foruma
kod nas je još uvijek okolina po tom pitanju kratkovidna i kad kažeš da ideš psihijatru il ne daj bože piješ neke psiho-lijekove dazed012.gif odmah si lud
moja mama misli da ja imam neke druge probleme a da se na ovaj poremećaj samo vadim
muž isto tako ne shvata,a ja se i ne trudim da on shvati jer kako kaže to je sve od mog bezobrazluka zz_banghead.gif i razmaženosti
*****************************************************
Ja sam imala uglavnom pozitivna iskustva ( ne racunajuci bivseg direktora koji je isprva kao sve razumio, a poslije mi dao otkaz ) .
U biti , bila sam vrlo iskrena s ljudima po tom pitanju. I kad bih ljudima sve objasnila obicno bi reakcije bile podrska, razumijevanje.
I nevjerojatno kako sam znala , cim bih se malo otvorila, nailaziti na ljude koji isto imaju slicnih problema i koji su spremni za razgovor.
********************************************************
To ti mislis, Hartera. Moj sadasnji direktor...nas prvi susret, sjedimo na kavi i pricamo. Ja mu se predstavljam, znaci kao njegova potencijana djelatnica.
Bila sam mu preporucena od strane njemu poznate osobe...ali pazi, receno mu je da sam dobila otkaz. I on me pita sto je bilo. Ja sve govorim, da su mi dali otkaz jer su rekli da sam nesto zabrljala, da imam depresiju, da idem kod psihijatra, psihologa i koga vec ne, da sam bila 4 i pol mjeseca na bolovanju, da nisam bila sposobna raditi, da sam bila bez volje za zivotom, da pijem lijekove i da cu ih jos duze vrijeme piti...ali da sam puno bolje, da zelim raditi, da se borim.
Vidi, u tom trenu mogao je reci: Jbt, sta ce mi takva, pa da je ne znam tko. Covjek je privatnik, sam bira koga ce zaposliti.
Dao mi je tjedan dana vremena i zadatke...proucavanje asortimana proizvoda, konkurencije i boga vraga. Rekao je , preporucena si mi , ali samo od tebe i tvog nacina razmisljanja ovisi da li ces dobiti posao ili ne. Tjedan dana sam visila za kompom i proucavala stvari o kojima bas i nisam pojma imala.
O tome sto cu napisati u svom izvjestaju ovisilo je da li cu dobiti posao ili ne, o nacinu na koji ja razmisljam.....ne o tome da li imam depresiju ili ne.
Nemaju svi ljudi predrasude. Vrlo cesto zaboravljamo da su ljudi koji nas okruzuju isto samo ljudi, koji su mozda i sami prosli kroz neki svoj privatan pakao, kojima je isto netko jednom dao sansu kad im je najvise trebala.
Ja znam...jednog dana netko ce mi doci, netko tko ce biti na dnu i ja cu dati sansu....tako to nekako treba ici. Dobro se dobrim vraca, iako se nekad cini da nije tako. Treba samo biti malo strpljiv i promatrati znakove.
******************************************************************
moja mama ima velike predrasude prema lijekovima koje ja pijem i smatra da se sve može riješiti i bez lijekova
već dvije godine nas dvije nismo u baš nekim odnosima jer ona ne želi prihvatiti činjenicu da ja pijem lijekove
što se okoline tiče niko i ne zna da ih pijem i da imam taj poremećaj,osim dvije meni baš bliske osobe,al od njih imam podršku i od ovog foruma
kod nas je još uvijek okolina po tom pitanju kratkovidna i kad kažeš da ideš psihijatru il ne daj bože piješ neke psiho-lijekove dazed012.gif odmah si lud
moja mama misli da ja imam neke druge probleme a da se na ovaj poremećaj samo vadim
muž isto tako ne shvata,a ja se i ne trudim da on shvati jer kako kaže to je sve od mog bezobrazluka zz_banghead.gif i razmaženosti
*****************************************************
Ja sam imala uglavnom pozitivna iskustva ( ne racunajuci bivseg direktora koji je isprva kao sve razumio, a poslije mi dao otkaz ) .
U biti , bila sam vrlo iskrena s ljudima po tom pitanju. I kad bih ljudima sve objasnila obicno bi reakcije bile podrska, razumijevanje.
I nevjerojatno kako sam znala , cim bih se malo otvorila, nailaziti na ljude koji isto imaju slicnih problema i koji su spremni za razgovor.
********************************************************
To ti mislis, Hartera. Moj sadasnji direktor...nas prvi susret, sjedimo na kavi i pricamo. Ja mu se predstavljam, znaci kao njegova potencijana djelatnica.
Bila sam mu preporucena od strane njemu poznate osobe...ali pazi, receno mu je da sam dobila otkaz. I on me pita sto je bilo. Ja sve govorim, da su mi dali otkaz jer su rekli da sam nesto zabrljala, da imam depresiju, da idem kod psihijatra, psihologa i koga vec ne, da sam bila 4 i pol mjeseca na bolovanju, da nisam bila sposobna raditi, da sam bila bez volje za zivotom, da pijem lijekove i da cu ih jos duze vrijeme piti...ali da sam puno bolje, da zelim raditi, da se borim.
Vidi, u tom trenu mogao je reci: Jbt, sta ce mi takva, pa da je ne znam tko. Covjek je privatnik, sam bira koga ce zaposliti.
Dao mi je tjedan dana vremena i zadatke...proucavanje asortimana proizvoda, konkurencije i boga vraga. Rekao je , preporucena si mi , ali samo od tebe i tvog nacina razmisljanja ovisi da li ces dobiti posao ili ne. Tjedan dana sam visila za kompom i proucavala stvari o kojima bas i nisam pojma imala.
O tome sto cu napisati u svom izvjestaju ovisilo je da li cu dobiti posao ili ne, o nacinu na koji ja razmisljam.....ne o tome da li imam depresiju ili ne.
Nemaju svi ljudi predrasude. Vrlo cesto zaboravljamo da su ljudi koji nas okruzuju isto samo ljudi, koji su mozda i sami prosli kroz neki svoj privatan pakao, kojima je isto netko jednom dao sansu kad im je najvise trebala.
Ja znam...jednog dana netko ce mi doci, netko tko ce biti na dnu i ja cu dati sansu....tako to nekako treba ici. Dobro se dobrim vraca, iako se nekad cini da nije tako. Treba samo biti malo strpljiv i promatrati znakove.
utorak, ožujka 10, 2009
ona tajna bol, ...
Jučer sam htjela otvoriti ovu temu i početi pisati međutim popila sam Laudamil i omamio me i zaspala sam (as usual) Dakle, gledala sam jednu talk-show emisiju i otvorili su temu na koju se i gost rasplakao i ja....itd
Puno je faktora i razloga naše nesreće i nemogućnosti borbe s životom. Moramo si priznati da je jedna od njih i ekonomska nestabilnost. E sad samo usporedite neke 70-e i ove godine u kojima živimo. Kad se o tome priča naravno nostalgična sam za boljim vremenima, ali i guši me nešto u grlu. Ne znam kako vi, ali mislim da ćete se složiti, pogotovo starija generacija da je tada bilo sve nekako bolje i lakše. Čini mi se da je i zrak bio lakši za disati. Sve one lijepe male obiteljske radosti, naše male dječje radosti..nismo puno imali ali nam je bilo dovoljno i nikom nije falilo. Ja se sjećam skromnih poklona , odlazaka na more, na kalendaru zacrtanih datuma jedva dočekanih, jednog zajedničkog osjećaja ponosa i sreće. I jednog čovjeka. Otišao je on, i onda se sjećam jednog lijepog dana ispred mog stana bio je parkiran tenk. Sama pomisao na izgled tog čeličnog ružnog stvora vraća me nazad i budi strahove. Do tada kad nismo znali. Živimo odmah pokraj bivše kasarne, živjeli smo i tad. Odjednom sasvim drugačije slike. Podrumi, zračna, opća opasnost, ranjenici u podrumu, spavanje na daskama prepunim žohara, mama svaki dan odlazila na posao pod kišom granata, ja plačem.... Taj podrum obilježio mi je djetinjstvo...svima nama.. Odjednom svi mi, do jučer jednaki u svojoj skromnoj sreći postali smo robovi nacionalnosti i rata.... Mračno djetinjstvo, bol zbog nestanka onog što smo imali.... Da smo znali šta smo imali mislim da to nikad ne bi ispuštali iz ruku....Brat u ratu...pet sati ujutro...oblači se i pijemo kavu a mi djeca mu se sapleli oko nogu...odjednom od baca tacnu s kavom.l.nervni slom...treba preplivavat Savu....treba ubijat...što on nikad nije mogao...i nije.... Odjednom iz ljudi i zajedništva iznikli demoni i monstrumi sa svih strana, neke kvazivođe, luđaci sa kojekakvim vizijama, i narod kao ovce.... I njega nema. To je ona bol, koju ja zovem podloga. Tu sam načeta i tu je sve krenulo. neki će se možda složiti sa mnom, neki će me popljuvati....ali ja samo kažem moje viđenje, moje traume i moj žal za onim danima prije toga. A generacija prije zasigurno zna i više i zasigurno ih i više boli.... Ali kao što smo i to preživjeli, treba preživjeti i sve ostalo...nije lako ali treba ustrajati....mi smo jaki...dokazano - generacija koja je doživjela najgoru kletvu "imati pa nemati" Trebalo bi to dokazati i sada kad nas sve skupa dostiže, radi nas, naše djece....NIKAD SE NE PREDATI....BRAĆO MOJA I SESTRE :-)
Disturbed meirmaid
Puno je faktora i razloga naše nesreće i nemogućnosti borbe s životom. Moramo si priznati da je jedna od njih i ekonomska nestabilnost. E sad samo usporedite neke 70-e i ove godine u kojima živimo. Kad se o tome priča naravno nostalgična sam za boljim vremenima, ali i guši me nešto u grlu. Ne znam kako vi, ali mislim da ćete se složiti, pogotovo starija generacija da je tada bilo sve nekako bolje i lakše. Čini mi se da je i zrak bio lakši za disati. Sve one lijepe male obiteljske radosti, naše male dječje radosti..nismo puno imali ali nam je bilo dovoljno i nikom nije falilo. Ja se sjećam skromnih poklona , odlazaka na more, na kalendaru zacrtanih datuma jedva dočekanih, jednog zajedničkog osjećaja ponosa i sreće. I jednog čovjeka. Otišao je on, i onda se sjećam jednog lijepog dana ispred mog stana bio je parkiran tenk. Sama pomisao na izgled tog čeličnog ružnog stvora vraća me nazad i budi strahove. Do tada kad nismo znali. Živimo odmah pokraj bivše kasarne, živjeli smo i tad. Odjednom sasvim drugačije slike. Podrumi, zračna, opća opasnost, ranjenici u podrumu, spavanje na daskama prepunim žohara, mama svaki dan odlazila na posao pod kišom granata, ja plačem.... Taj podrum obilježio mi je djetinjstvo...svima nama.. Odjednom svi mi, do jučer jednaki u svojoj skromnoj sreći postali smo robovi nacionalnosti i rata.... Mračno djetinjstvo, bol zbog nestanka onog što smo imali.... Da smo znali šta smo imali mislim da to nikad ne bi ispuštali iz ruku....Brat u ratu...pet sati ujutro...oblači se i pijemo kavu a mi djeca mu se sapleli oko nogu...odjednom od baca tacnu s kavom.l.nervni slom...treba preplivavat Savu....treba ubijat...što on nikad nije mogao...i nije.... Odjednom iz ljudi i zajedništva iznikli demoni i monstrumi sa svih strana, neke kvazivođe, luđaci sa kojekakvim vizijama, i narod kao ovce.... I njega nema. To je ona bol, koju ja zovem podloga. Tu sam načeta i tu je sve krenulo. neki će se možda složiti sa mnom, neki će me popljuvati....ali ja samo kažem moje viđenje, moje traume i moj žal za onim danima prije toga. A generacija prije zasigurno zna i više i zasigurno ih i više boli.... Ali kao što smo i to preživjeli, treba preživjeti i sve ostalo...nije lako ali treba ustrajati....mi smo jaki...dokazano - generacija koja je doživjela najgoru kletvu "imati pa nemati" Trebalo bi to dokazati i sada kad nas sve skupa dostiže, radi nas, naše djece....NIKAD SE NE PREDATI....BRAĆO MOJA I SESTRE :-)
Disturbed meirmaid
nedjelja, ožujka 08, 2009
BOL RASTANKA, BOL, ODNOS ŽENE I MUŠKARCA, ULOGA ŽENE
Potpuno je jasno koliko nemira i bola donosi ovako značajna odluka. Razdoblje u kome sazrijeva ova odluka je teško. Ali, poslije je normalno u takvoj situaciji doživljavati bolna i dvosmislena osjećanja. ALI, MA KAKO BOL BILA JAKA - PREŽIVI SE. To se može usporediti sa oporavkom poslije teške operacije : u početku rana mnogo boli, ali kad-tad zacijeli.
Odnos koji uništava može ,na duži rok, biti mnogo gori nego privremena bol zbog rastanka, jer je kao otvorena rana, stalno se gnoji i nikako da zacijeli.
Emotivni rastanak je teži od svega. To je kao smrt u porodici. To je smrt nade, načina života i osobe kao dijela para koji su dvije osobe sačinjavale. Kao i svaka smrt i ova se mora ožaliti. Ako se ne ožali, vratit će se i progoniti nas. Jedino se kroz patnju može ozdraviti. Tada treba vikati, plakati, udarati šakama po jastuku, i što je najvažnije : pobrinuti se za podršku, potporu ili prijateljsku pomoć. Obratiti se za pomoć kad je potrebna znak je snage, a predati se starom unutrašenjem glasu koji prekorijeva zato što se pati, znak je slabosti.
NAŠA JE DUŽNOST DA, KAO SUVREMENE ŽENE SE DRŽIMO ONOGA ŠTO NAS ČINI JEDINSTVENIMA A TO JE INTUICIJA, ZATIM UŽIVANJA U OSJEĆAJIMA I JAKIM EMOCIJAMA I NAŠE SPOSOBNOSTI DA SE BRINEMO O DRUGIMA, A DA SE ODREKNEMO ONIH SAMOPORIČUĆIH PONAŠANJA KOJA NAM NISU DONIJELA DOBRA.
Biti ŽENA više ne znači morati biti pasivna, poslušna i poricati sebe. Ali, to nikako ne znači da treba postati "počasni muškarac" oponašajući tradicionalno muško ponašanje.
Nema nikakve proturječnosti između nježne žene, spremne na davanje i vođenje brige o drugima s jedne i ponašanja u svom interesu s druge strane. Najljepši dar koji možemo podariti sebi ( i muškarcu s kojim ste) je osjećanje samovrijednosti.
U ljubavi, povjerenju MOŽE i NE MORA biti bezgranično i bezuvjetno.
Najiskrenije se zakunemo u vječnu ljubav, a iza sljedećeg ugla dočeka nas posve neočekivano ljubav i u obliku groma obori nas na zemlju.
Zato NE TREBA NIKAD u obliku uvjeta moliti za bezgranično povjerenje ( to je mala utopija)
vOLI VAS VAŠA MERMAID
Odnos koji uništava može ,na duži rok, biti mnogo gori nego privremena bol zbog rastanka, jer je kao otvorena rana, stalno se gnoji i nikako da zacijeli.
Emotivni rastanak je teži od svega. To je kao smrt u porodici. To je smrt nade, načina života i osobe kao dijela para koji su dvije osobe sačinjavale. Kao i svaka smrt i ova se mora ožaliti. Ako se ne ožali, vratit će se i progoniti nas. Jedino se kroz patnju može ozdraviti. Tada treba vikati, plakati, udarati šakama po jastuku, i što je najvažnije : pobrinuti se za podršku, potporu ili prijateljsku pomoć. Obratiti se za pomoć kad je potrebna znak je snage, a predati se starom unutrašenjem glasu koji prekorijeva zato što se pati, znak je slabosti.
NAŠA JE DUŽNOST DA, KAO SUVREMENE ŽENE SE DRŽIMO ONOGA ŠTO NAS ČINI JEDINSTVENIMA A TO JE INTUICIJA, ZATIM UŽIVANJA U OSJEĆAJIMA I JAKIM EMOCIJAMA I NAŠE SPOSOBNOSTI DA SE BRINEMO O DRUGIMA, A DA SE ODREKNEMO ONIH SAMOPORIČUĆIH PONAŠANJA KOJA NAM NISU DONIJELA DOBRA.
Biti ŽENA više ne znači morati biti pasivna, poslušna i poricati sebe. Ali, to nikako ne znači da treba postati "počasni muškarac" oponašajući tradicionalno muško ponašanje.
Nema nikakve proturječnosti između nježne žene, spremne na davanje i vođenje brige o drugima s jedne i ponašanja u svom interesu s druge strane. Najljepši dar koji možemo podariti sebi ( i muškarcu s kojim ste) je osjećanje samovrijednosti.
U ljubavi, povjerenju MOŽE i NE MORA biti bezgranično i bezuvjetno.
Najiskrenije se zakunemo u vječnu ljubav, a iza sljedećeg ugla dočeka nas posve neočekivano ljubav i u obliku groma obori nas na zemlju.
Zato NE TREBA NIKAD u obliku uvjeta moliti za bezgranično povjerenje ( to je mala utopija)
vOLI VAS VAŠA MERMAID
Pretplati se na:
Postovi (Atom)