Jučer sam htjela otvoriti ovu temu i početi pisati međutim popila sam Laudamil i omamio me i zaspala sam (as usual) Dakle, gledala sam jednu talk-show emisiju i otvorili su temu na koju se i gost rasplakao i ja....itd
Puno je faktora i razloga naše nesreće i nemogućnosti borbe s životom. Moramo si priznati da je jedna od njih i ekonomska nestabilnost. E sad samo usporedite neke 70-e i ove godine u kojima živimo. Kad se o tome priča naravno nostalgična sam za boljim vremenima, ali i guši me nešto u grlu. Ne znam kako vi, ali mislim da ćete se složiti, pogotovo starija generacija da je tada bilo sve nekako bolje i lakše. Čini mi se da je i zrak bio lakši za disati. Sve one lijepe male obiteljske radosti, naše male dječje radosti..nismo puno imali ali nam je bilo dovoljno i nikom nije falilo. Ja se sjećam skromnih poklona , odlazaka na more, na kalendaru zacrtanih datuma jedva dočekanih, jednog zajedničkog osjećaja ponosa i sreće. I jednog čovjeka. Otišao je on, i onda se sjećam jednog lijepog dana ispred mog stana bio je parkiran tenk. Sama pomisao na izgled tog čeličnog ružnog stvora vraća me nazad i budi strahove. Do tada kad nismo znali. Živimo odmah pokraj bivše kasarne, živjeli smo i tad. Odjednom sasvim drugačije slike. Podrumi, zračna, opća opasnost, ranjenici u podrumu, spavanje na daskama prepunim žohara, mama svaki dan odlazila na posao pod kišom granata, ja plačem.... Taj podrum obilježio mi je djetinjstvo...svima nama.. Odjednom svi mi, do jučer jednaki u svojoj skromnoj sreći postali smo robovi nacionalnosti i rata.... Mračno djetinjstvo, bol zbog nestanka onog što smo imali.... Da smo znali šta smo imali mislim da to nikad ne bi ispuštali iz ruku....Brat u ratu...pet sati ujutro...oblači se i pijemo kavu a mi djeca mu se sapleli oko nogu...odjednom od baca tacnu s kavom.l.nervni slom...treba preplivavat Savu....treba ubijat...što on nikad nije mogao...i nije.... Odjednom iz ljudi i zajedništva iznikli demoni i monstrumi sa svih strana, neke kvazivođe, luđaci sa kojekakvim vizijama, i narod kao ovce.... I njega nema. To je ona bol, koju ja zovem podloga. Tu sam načeta i tu je sve krenulo. neki će se možda složiti sa mnom, neki će me popljuvati....ali ja samo kažem moje viđenje, moje traume i moj žal za onim danima prije toga. A generacija prije zasigurno zna i više i zasigurno ih i više boli.... Ali kao što smo i to preživjeli, treba preživjeti i sve ostalo...nije lako ali treba ustrajati....mi smo jaki...dokazano - generacija koja je doživjela najgoru kletvu "imati pa nemati" Trebalo bi to dokazati i sada kad nas sve skupa dostiže, radi nas, naše djece....NIKAD SE NE PREDATI....BRAĆO MOJA I SESTRE :-)
Disturbed meirmaid
Nema komentara:
Objavi komentar