Hodam smireno kroz buku grada....osjećam prazninu glave i gledam ali ne vidim sve te ljude bez lica, bez značaja, bez imena....Jedva čekam da dođem kući i uvučem se ponovno se u svoju čahuru mira, svoju oazu...svoj krevet. I tako najljepši dani koji mogu biti provedeni na najljepše načine kod mene prolaze u snu. Nezadovoljna u snu, nazadovoljna u realnosti. Naravno, poučena starom dobrom teorijom znam da idem linijom manjeg otpora ali nije mi bitno, dobro mi je i daleko sam od ljudi i događaja....
A zapravo mogla bi si reći/natjerati se: "ok, idem se sada istuširati, obući se, nazvati prijateljicu i otići na kavu".... A ja lancima okovana za krevet....strašan prizor. ...
Ipak, ustajem, sjedam pred ogledalo i izgovaram si riječi ohrabrenja, slušam ih i smireno ih puštam u svoje tijelo, oslobađam u tišinu.
Ne uspoređujem svoje kolegice i mene...pokušavam na trenutak odglumiti da sam sretna i najljepša. Hodam kao diva po crvenom tepihu. Vjerujte, ljudi te vibracije osjete i okreću se za mnom...hm...poprilično godi...nakon toliko vremena...
Sjedam na kavu i razmišljam: pa šta.., nisam superzgodna, nisam supervesela, nisam ni toliko zdrava....ali dišem....živa sam! Dijete sam svemira! I ako sam od njega postala i ako se netko tamo toliko mučio DA JA SADA BUDEM OVDJE najmanje što mogu je biti zahvalna na tome. Otići u stan i smijati se. Nebuloznim stvarima, vicevima, glupostima....Plesati polugola iako znam da nemam pojma o plesanju....pjevati....NATJERATI SE NA TO..... izaći u park, uganjati neko dijete ili psa i igrati se onako dječje s njim i valjati po travi.....iskoristiti dan...
Jer JA sam ta koja ima kontrolnu ploču i ukucavam komande prema pravcu moje lađe. Ja imam duhovnu snagu, ja imam sve.....
ali ništa ne ide preko noći...Korak po korak...dan po dan...jednu po jednu stvar, i osjetit ću toplinu koja će mi strujati niz kičmu, taj blaženi umor, to zadovoljstvo jednim ispunjenim danom, i jednim danom manje depresivnim od onog prije. Ništa dobro se nije rodilo preko noći pa tako ni naša depresija. A i lijek za nju isprobavat ćemo i testirati malo dulje, ali u konačnici nećemo posustati. Znam, teško je, boli....ali ako ne učinimo ništa bolit će nas jednako samo bez napretka. zato polako, stanimo konačno na taj gas pa u prvu....i oprezno....negdje ćemo stići. Ali nećemo biti zarobljeni u čahuri...
Disturbed meirmad
Nema komentara:
Objavi komentar