Tamni podočnjaci, treskave ruke…sasvim neprimjetno dok se ne zagledaš. Naizgled prilično zgodna djevojka pretvorila je samu sebe u sjenu jedne zdravo zgodne, smislene i pribrane. Čime se čovjek može sam sebi zadužiti da se takvim napravi? To je onaj vječni glas koji me pita u pozadini…dakle, čime? Ničim posebno. Kad pustiš da te kolotečina nosi, kad prestaneš tražiti sebe, kad prestaneš uopće raditi na sebi i držati do sebe, desi se takvo nešto. Nije to nikakvo čudo ni medicinski objašnjiva transformacija. Jednostavno iako vrlo komplicirano za nas (oboljele), život ti postaje rutina, kad se rutina izmijeni iz nekog razloga onda je zamoran i naporan, kad je predugo rutina pomišljamo na svašta, na kraju, pomišljamo da okončamo tu rutinu koja nam je toliko potrebna a tolika nas u isti momenat iznutra izjeda i ubija. Nema tu pravila, dobne granice, određenih tipova ljudi koji od toga obolijevaju…to nešto što još nikako nisam nazvala se zove depresija. Najgora moguća bolest koju ne vidiš, ne čuješ, možeš obići stotine liječnika, bolnica, instituta i kirurga i svi će reći da je sve u redu. Ali nije. Mi to znamo. Noću, treba zaspati, to svi znamo. Ali kako? I dok se trgenjamo i jedva zaspemo dočeka nas neka mora iza ugla i opet se probudimo i vratimo u one virove koji nas ujedno i uznemiruju i odvlače u kolotečinu….i to traje….i traje….noći, dani, mjeseci, godine…nažalost, nema recepta koji bi odagnao tu bol i tupoću i vratio nas u život. Postoji jedna osoba koja može sve to riješiti. Ali način na koji se taj proces liječenja odvija nije nimalo lak ni kratak. Ta osoba kojoj se trebamo obratiti kad gori crveno svjetlo smo mi. Kao što mi majka neprekidno govori „uđi u sebe“. Uglavnom, trebamo zaista ( ne fizički) ući u sebe i naći nama prikladno rješenje. Jer recept nije isti za sve i nema univerzalnog rješenja. Za početak je dovoljno imati volju, ljude koji vas vole i razumiju oko vas i naravno, vas. Znači, ulazim ponovno u sebe….ne znam još ni sama kako ali saznat ću….možda već i jesam….i naći ću onu vedru i nasmiješenu djevojku i vratiti je. I svi ostali, muškarci, žene, djevojčice, dječaci…..probajte ući u sebe, naći ono što ste bili, naći propust koji vas je učinio ovakvima, probajte ga rješiti (ili ako je nerješiv, izbrisati) i vratite vesele muškarce, žene, djevojčice i dječake. Pobijedimo depresiju! Pokažimo joj da smo jači od nje! Jedna pobjeda u danu je dovoljna! Jedna po jedna….samo nemojmo se predati. Mi smo prvi postali, nastali i bili tu. Nećemo joj dozvoliti da nam pokvari život i planove. Stoga, idemo! Kocka je bačena!
Disturbed meirmaid
Nema komentara:
Objavi komentar