....Mislim da biste ovo trebali pročitati svi zbunjeni, depresivni, a i dati ovaj tekst pročitati ljudima kojima ni nakon vašeg liječenja, ad-a i svega nije još jasno ''Što ti je? A zašto si opet tužna/an? Otkad je tuga bolest?'' i slične gluposti s kojima se, vjerujte, susrećem svakodnevno, pa i u vlastitoj obitelji, a vjerujem sada i vi također...
Zatvor
Kakva je razlika između depresivne i nesretne osobe? Postoji razlika, a kad iskusite i jedno i drugo, i sami ćete spoznati u čemu se sastoji.
Kad ste nesretni, čak i kad patite zbog najtežeg udarca, u stanju ste potražiti utjehu i prihvatiti je kako bi vam olakšala patnju. Možete se okrenuti ljudima i dobiti njihovo suosjećanje i brižnost prepunu ljubavi; možete biti blagi i tješiti sami sebe. No, u depresiji vam nisu dostupni ni suosjećanje i brižnost drugih, ni vlastita nježna ljubav. Drugi vam ljudi možda pružaju ljubav, suosjećanje i brižnost koju biste samo mogli poželjeti, ali nikakvo se suosjećanje ne može probiti kroz zid koji vas odvaja od drugih ljudi. Okruženi zidom, ne samo što sebi ne dopuštate ni najmanju utjehu i ugodu, nego se kažnjavate i riječima i djelima. Depresija je zatvor u kojem ste istodobno i bijedni zarobljenik i okrutni zatvorski čuvar.
Upravo ta osobita izdvojenost razlikuje depresivnu od nesretne osobe. Nije riječ jednostavno o osamljenosti, iako ste u zatvoru depresije, na nesreću, osamljeni. Riječ je o izdvojenosti koja mijenja čak i zamjedbu okoline. Razumom znate da postojite u prostoru s drugim ljudima, da razgovarate s njima i da vas oni čuju. No, njihove riječi kao da dolaze do vas preko bezdane provalije, pa čak i ako možete pružiti ruku i dodirnuti drugu osobu, kao i ona vas, taj vam dodir ništa ne prenosi. Čini vam se da su čak i predmeti udaljeni od vas, iako ste svjesni da nije tako, pa makar znate da Sunce sja i ptice pjevaju, još ste oštrije svjesni da je nebo za vas gotovo bezbojno i nijedna ptičica ne cvrkuće.
Kako biste nekome drugome mogli opisati takvo iskustvo i prenijeti njegovo značenje? Kažete li drugoj osobi da ste depresivni, da ste ''u komi'' ili da vam je svega dosta, njoj bi se moglo učiniti kao da je riječ o žaljenju za vikendom koje ljudi osjećaju ponedjeljkom ujutro, ili o nečemu iz čega biste se mogli iščupati, samo kad biste se uistinu potrudili. No, vi znate da to nije prolazno neraspoloženje ili nešto što će nestati ako se pokušate ''sabrati''. Nemir koji vlada vašim osjećajima tako je jak da ne možete znati kako biste ga uopće pokušali opisati. Zato je bolje ne reći ništa.
Pa, ipak, postoji način na koji možete izraziti ono što doživljavate. Da ste umjetnik ili filmski redatelj, mogli biste napraviti sliku koja bi prenijela barem dio vašeg iskustva. Iz toga razloga, najčešće već na prvom sastanku, klijentima koji mi dolaze zbog depresije postavljam isto pitanje. Kad biste mogli naslikati sliku koja bi prikazivala ono što osjećate, kakvu biste naslikali?
Najprije, tu su slike koje osobu prikazuju u magli, potpuno samu. Magla može biti siva, crna ili jakih boja. Može se vrtložiti oko osobe ili biti nepomična i gusta poput pamuka. Osoba možda pokušava pronaći izlaz iz magle, ili je skamenjena od straha i beznađa.
Zatim slijede slike pustih krajolika, bezvodne pustinje ili zaleđene pustare te slike bezgraničnih oceana. Osoba vidi sebe kako potpuno sama posrće prema praznom obzorju, kako ju je uhvatila snažna oluja ili, bespomoćna i nepokretna, sjedi na stijeni u plamenu ili na ledenoj santi koja se otapa.
Javljaju se i slike osamljene osobe, nečim čvrsto omotane ili koju pritišće velika težina. Ponekad je omotana pogrebnim platnom, teškom crnom tkaninom ili tijesnom odjećom. Pritišće je teška kutija ili joj je na srcu kamen, a nekim je ljudima na ramenu ptica, poput teške crne sove. Andrew Solomon je svoju depresiju vidio kao tešku vinovu lozu koja se omotala oko hrasta i iz njega crpi životnu snagu, kao nametnika, ružnog i životnijeg od njega samog
Najdetaljnije su ne slike u kojima je osoba, na neki način, zarobljena. Katkad sama hoda beskonačnim mračnim tunelom, pridržava se za stijenke bezdane jame, puzi kraterom ugaslog vulkana, zaključana u hladnoj tamnici, zarobljena u metalnoj sferi ili crnom balonu. Na mnogim su slikama kavezi najrazličitijih oblika. Osoba se može vidjeti u ronilačkom zvonu duboko u vodama hladnog Sjevernog mora, potpuno sama visoko na kotaču u praznom zabavištu, stisnuta u malom kavezu koji visi na užetu što se njiše iznad bezdane provalije.
Sve su te slike zastrašujuće. U nekima postoji i tračak nade. Možda biste mogli pronaći put kroz vrtloženje sive magle ili odbaciti teret s leđa. Pomoć bi vam mogla stići i izvana – slučajno bi mogao naići prijateljski raspoložen Eskim ili bi se mogao pojaviti netko s ključem kotača koji se okreće u visinama. Možda uspijete prikupiti snagu da pomognete sami sebi. - da se izvučete iz jame ili odbacite tešku tkaninu. No, o kakvim god slikama bila riječ, svima im je nešto zajedničko. Depresivna osoba zastrašujuće je izdvojena od svijeta.
Sama je u svom zatvoru.
Nema komentara:
Objavi komentar