ponedjeljak, lipnja 21, 2010

Moja osobna depresija (razmisljanja)

Depresivna sam od 13te god. Prije je to bilo periodicno, sad je kontinuirano. Zadnje 2g. (sad imam 22.) Kad je pocela bila sam u pubertetu i vjerovala sam u ono da svi to prodju tad, klinci.. zeljni paznje. Sad se vise nemam s cime tjesit. Prosla sam sve utjehe..Bit ce bolje, sve ce sjest na svoje mjesto, zivot ce se poboljsati, ako radis na sebi i drugi ce ti cijeniti... Sve to sad vise nema smisla. Ne odzvanja..
Sad ako se nekome potuzis i pokusas objasniti to svoje konstantno ˇtužnoˇ stanje, ides im na zivce.. Zasto? Jer za njih, nemas pravi problem! Nisi ostala trudna s bratom, ne love te kamatari, ne umires od neizljecive bolesti, e onda odjb! Zar nije neko nepisano pravilo (ma cak i pisano) da treba pomagati. Pomagati!
Citam neke teme ovdje i nemogu vjerovat kako su ljudi bescutni, postali.. Decko govori da ne zeli zivjeti, a oni upadaju s odgovorima kao da si se htjeo ubiti vec bi to i napravio, ili ma, tvoji problemi su nista naspram nekog PTSPovca ili gladi u svijetu il rata u iraku... Zar postoji neki rang problema? Ako je ispod, njima se ne pomaze... Zar nije pohvalno to sto on ipak zeli pricati prije no sto si ucini nesto? Sto znaci da se prakticki dere UPOMOC al nitko ga ne cuje...
Pitaju se zasto je sve vise mladih postalo depresivno? Misle da je to IN njma
pa izmisljaju i rezuckaju se bezveze... Koji primitivci!
Najgore je sto takve ljude nitko ne dozivljava dok si nesto ne naprave. Tek kad uspiju u svom naumu e onda pricaju, a bio je tako drag..
Ma pljunula bi im u lice svim tim licimjerima!!!
Meni ne pada na pamet da si nesto napravim, nikad to ne bi mogla uciniti. Ne podnosim fizicku bol, a za ovu psihicku lagano otupljujem. Nikad se nisam rezuckala ni sl. Ja samo cmizdrim.. I pricam sama sa sobom, ali uvijek ostajem na ZASTO?... Svaku vecer u krevetu prije spavanja. Nema znaka, signala, nikakvog odgovora... Jedino mogu reci da mi puno govori to sto svaki put kad odlucim okrenuti novu stranicu, biti pozitivnija prema svijetu, zivot mi zada novi šamar. Kao da mi kaze Glupačo kaj si mislis, ti nikad neces bit sretna! I smije se....... To se predugo dogadja da mi mislila da je slučajnost..Trudila sam se... Iskreno to mogu reci, nisam mjenjala druge, htjela sam mjenjat sebe, zbog njih.. Krivo! Okruzila sam se krivim ljudima, tj onima koje mi je zivot dodjelio i patila i gutala njihova sranja jer sam mislila da je vrijedno! Da je ljudski oprastati i grijesiti.. Ali kad vidis da se oni prema tebi ne mjenjaju i vrijedaju te opet i opet iopet iznova a ti opet oprostis stvarno ti dodje da odustanes i maknes se. Lako bi to bilo kad bi navikla biti sama... al nikad nisam bila sama... Bez prijatelja.. Valjda sam tako i naucila sve karaktere. Sramim se ljudi. Sto imaju isto mjesto na zemlji kao i ja a moralno su puno siroviji...
Imala sam nedavno saobracajku. Prosla sam vise drzavnih ustanova i mogu rec da se sramim sto zivim u ovakvom svijetu.... U neorganiziranosti i prenapuhanosti. Kao onaj puran sto se šepiri pred zenkom a ima kikiriki od mozga. To je nas svijet, nasa drzava... (ovo je vec za politiku il filozofiranje al to se nadovezuje). Previse razmisljam. Previse me bole stvari o kojima ne bi sad trebala razmisljat. Znate onu Da sam gluplja bila bi sretnija. Tu ima istine...
Kako je moguce da se rodi netko kome je predodređen zivot bez prijatelja, bez ljubavi, bez razumjevanja? Bez nekog posebnog cilja? Da samuje s tugom u 4 zida i da mu se srce lomi na djelice svakim danom sve vise.... ZASTO?

Trenutno se osijecam nekako ravno, al zaglavljeno. nemam kamo pobjeci od sudbine. nemogu si sama oduzeti zivot, a nemogu ni nestati. mogu sam sjediti i cekati da prodje sve to, i da umrem prirodno, al izmozdena i umorna.. Ne razumijem.. zasto takav zivot provesti do kraja....
__________________ Frustry

Nema komentara: