Razmišljajući večeras, shvatila sam da koliko god bila pomirena sa svojom bolešću, koliko god je prihvatila i naučila živjeti s njome, nisam uspjela u cijelosti. Ostalo je ono najgore što se u čovjeku budi, a to je zavist.
Zavidim svima koji su psihički zdravi, zavidim svima koji funkcioniraju onako kako bih ja željela, zavidim svima koji imaju pravi osmijeh na licu, a ne glumljen i neiskren kao moj.
Razgovarala sam s mužem o tome. On je kronično fizički bolestan, ali razmišlja normalno, a ne ishitreno i panično kao ja. Da, i ja sam zavidan rekao je, i ja sam ograničen u mnogočemu, ali pogledaj bolest s druge strane, pogledaj koliko te jača premda misliš da te ubija.
Mislim da ću prihvatiti ovaj savjet. Počet ću drugačije gledati na Svijet. Mene je moja bolest naučila mnogim stvarima koje su drugima nepoznate.
Kao prvo uzet ću spoznaju o osjećajima kao velik dar moje bolesti.
Ja osjećam, znam da osjećam i znam što osjećam.
Drugi o osjećajima ne razmišljaju.
Zrinka
1 komentar:
Pokusaj da ne zavidiš nikome. To što misliš da su drugi ljudi zdravi, ne znaci da je tako,svako nosi neki bol, ima neki problem, ali to znaju svo okolo.
A ta zavist, najvise Tebe uništava, veruj.
Objavi komentar