Život

Život je stalni proces stvaranja. Mi svoju stvarnost stvaramo svake minute. Odluka koju danas donesemo nije uvijek ono što bi izabrali sutra. Tajna je u tome DA SE STALNO IZABIRE ISTO. Uvijek iznova sve dok se naša volja ne pokaže u našoj stvarnosti. Sa svakom promjenom mišljenja, mjenja se pravac kretanja cijelog svemira. Kad odlučimo nešto - stavljamo svemir u pokret. U taj proces, uključene su sile koje su izvan domašaja naših mogućnosti shvaćanja. Te sile i taj proces dio su izuzetne mreže interaktivnih energija koje čine cjelokupnost postojanja koju nazivamo samim životom. Budimo dosljedni i jednodušni u pogledu određenih stvari. I ne skrećimo pažnju dok to ne ostvarimo. Ostanimo usredotočeni, usmjereni. To je ono što se podrazumijeva pod izrazom ISKREN, ČESTIT.
Ako nešto odaberemo, odaberimo to sa svim svojim srcem. Nemojmo biti strašljivi, malodušni. Nastavimo dalje, prema cilju. Budimo odlučni. Ne prihvaćajmo NE kao odgovor.
Čovjek je kreativno biće, može imati sve što odabere, ali može i ne dobiti ništa od onog što želi. Sam čin željenja je izjava upućena svemiru - deklaracija istine - koju svemir zatim predočuje u našu stvarnost.
Pri donošenju odluke treba voditi računa samo o jednoj stvari: TKO SAM JA - TKO SAM ODABRAO BITI!!!

Ukratko, i da ne kompliciram, naše su misli dovoljno jake da isprovociraju svemir da ih i ostvari. Znači, ako dovoljno priželjkujemo (aktivno) da nam se nešto desi, to će nam se i desiti. Ako je to nešto bilo nešto dobro, potom treba svemiru zahvaliti.
DUŠA KREIRA - UM REAGIRA. DUŠA RAZUMIJE ŠTO TVOJ UM NE MOŽE POJMITI.
Disturbed mermaid

Glazba-lijek za depresiju

U najtežim trenucima, kad je bezvoljnost i praznina na vrhuncu,
jedino što me može koliko toliko oraspoložiti je glazba.
To je najbolji lijek za depresiju i ništa drugo ne djeluje
tako dobro kao slušanje glazbe.
*************************************
Muzikoterapija je poznata u liječenju bolesti općenito, ali neću sad sa te strane već s iskustvene.

Moja priča - udara u glavu ko šampanjac.

Inače obožavam lagani metal, rock, pop itd., ali sam u nekim trenucima najgorih napadaja panike i osjećaja beznađa znala pronaći neku radio stanicu sa turbo narodnjacima, folkom ili ne znam kako bih to nazvala. Ima pjesama da poželiš žile rezati, ali eto prije nekoliko godina bila je hit pjesma Udaraš u glavu ko šampanjac. Puštali su je na toj radio Banovini 100 puta dnevno. Zaljepila sam se za tu pjesmu kao pijan plota. Čak mi je i dijete pjevušilo tu pjesmu. Meni užasno, a nas dvije zapjevamo - udara u glavu ko šampanjac, tvoje malo lepo koleno..... smiješno, ali istinito.
Sad sam na Da te pismom mogu zvati, pustim je na sav glas i revem kao magare, ispušem se, izbacim negativne emocije.
Od samog slušanja nemam ništa, moram pjevati i plesati, onda je to to.
Uglavnom odgovaraju mi i dižu me snažne, jake pjesme. Laganice me bacaju u još veći očaj.
***************************************************

Savjeti Disturbed Mermaid

Sposobnost zanimanja za nešto izvan uzroka naše nevolje, ogromna je blagodat. Lako je čovjeku odmjerene vitalnosti da novim interesovanjima za život ili svijet, prebroditi svaki udarac sudbine. "Dozvoliti" da vas porazi jedan slom, ili više njih, nije stvar kojoj se valja diviti kao primjeru osjetljivosti, nego nešto što treba žaliti kao dokaz odsustva vitalnosti. SVE NAŠE LJUBAVI U KRILU SU SMRTI koja ih u svakom trenutku može pokositi. Zato je potrebno da naši životi ne budu suženi u naponu do te mjere da čitav njen smisao i cilj življenja ostane na milost ili nemilost slučaja."
Lord B. Russell
Dakle, prije svega, psihička disciplina i širina i naravno vitalnost je ono na čemu trebamo raditi iz dana u dan. Nisam ja neki maher, ali vježbom, vjerujte, lakše je postići određene ciljeve. Bitno je krenuti malim koracima. Kretati u takvo nešto velikim koracima je rizično, jer ako naiđemo na prepreku a zagrabili smo velikim koracima , više će nas boljeti pad, čak do te mjere da ćemo izgubiti volju da pokušamo ponovo.
Znači, nađimo u sebi strpljenja i dajmo životu vremena da nam vrati ona dobra koja smo u njega uložili
Nađimo u sebi snage da budemo vlastiti psihički treneri i da svoju psihu naučimo disciplini
Uzmimo od života najbolje i trenirajmo mladost naše psihe, odnosno vitalnost našeg bića ( a ovo se ne odnosi na godine)
I na kraju, dozvolimo sebi i našem životu pogreške i slomove, ali nakon toga otresimo koljena, udahnimo duboko i krenimo dalje!

Uživaj u svemu. Nemoj trebati ništa. Uključujući i ljude. Naročite ljude. Potreba za nekim najbrži je način da se upropasti odnos. Prestanite voljeti osjećaj da ste nekome potrebni. Počnite voljeti osjećaj da ste nepotrebni jer je najveći dar koji možete dati nekome SNAGA i MOĆ da vas ne treba. Da vas ne treba ni za šta!
Kad nađeš unutarnji mir - shvatiš da možeš bez mnogo toga. To naprosto znači da ne trebaš više mnoge stvari iz svijeta koji te okružuje. "NE TREBATI" velika je sloboda. To te, prije svega, oslobađa od straha da nešto nećeš imati, od straha da ćeš izgubiti to nešto što imaš, straha da nećeš biti sretan bez neke stvari. Zatim, ne trebati nešto oslobađa te ljutnje, a ljutnja je NAJAVA STRAHA. Kad se nemaš čega bojati, nemaš zbog čega biti ljut. Nisi ljut kad ne dobiješ što želiš, jer je tvoja želja za tim naprosto bila želja a ne potreba. Stoga, nemaš straha pred mogućnošću da to nećeš dobiti. Otuda nemaš ni ljutnje. Kad ti se oduzme strah, može ti se i oduzeti i sve drugo ALI TI SE NEĆEŠ LJUTITI.


Borba nije sama sebi svrhom, ona je samo put da se ostvari postavljeni cilj. Gdje nema cilja, nema ni borbe... Pobjeda u kojij nisi vidio svoj poraz - nije pobjeda.
Tvoj pravi protivnik si ti sam. Jedina se stvarna pobjeda zbiva u tvom srcu!

1. Svakog jutra i večeri treba zatvoriti oči i ne obraćati pažnju na riječi koje ćemo izgovarati. Riječi se izgovaraju poluglasno da bi se mogle lijepo čuti i treba ih ponoviti barem 20-25 puta : "MENI JE SVAKOG DANA U SVAKOM POGLEDU SVE BOLJE I BOJE".
Ova sugestija se izgovara na jednostavan način bez i najmanjeg napora, kao nešto što se izgovara šapatom. Tako se postiže da sugestija mehanički dopre preko čula sluha u naše nesvjesno biće i tada počinje njeno djelovanje.
2. Svaki put kad osjetimo bol, treba ubijediti sebe da se bol neće uvećavati već da će postepeno iščezavati. Usamiti se, zatvoriti oči pa povlačeći rukom preko čela ili preko bolnog mjesta (ako je fizička bol) ponavljati što brže : TO PROLAZI, TO PROLAZI.....

Može nam netko sugerirati također ako nismo u situaciji da se sami sugeriramo. Ali, onaj koji sugerira, ne naređuje, to je prijatelj koji vodi osobu korak po korak ka izliječenju.

Savjet za bolji i kvalitetniji život-za depresivne

Pisala sam o necemu slicnom skoro u mom proseravanje folderu i dosla do konstatacije da je svet zvanicno otisao u kurac.
Ali mislim da je to vidljivo,nisam zapazila nista novo sedeci u sobi,filozofirajuci za laptopom i izigravajuci Carrie Bradsho.
Sad cu videti da iskopam i postavim ovde.

Evo i mog izliva kreativnosti na slicnu temu smile.gif
Ovo sam pisala neposredno pred novu godinu ja mislim.


"Rešila sam da batalim klabing na duže vreme,možda jednom u par meseci da razbijem monotoniju.
Nije da odrastam,naprotiv stagniranje u završetku adolescencije mi prija.
Jednostavno je sve već viđeno i ne želim da gradim ponovna iščekivanja i kriterijume koji su davno srušeni.
Počinje da mi smeta gužva,umorna sam koliko god da spavam i mnogo je dosadno.
Dosada,dosada.Jebena dosada.

Klabing je sad najpopularniji sport među omladinom.Bar kvantitativno.
Gomila klinaca u "fuck me im a superstar" fazonu koja izlazi pod izgovorom provoda da bi se zapravo bili viđeni u novim komadima odeće sa nekom novom spikom.
I gomila matoraca koja je izašla ne bi li se osećali mlađe i življe adaptirajući u svet mladih.
Teško mi je da zamislim sebe na takvim mestima prisebnu.
Dobijem želju da strpam sve moguće psihoaktivno u sebe.
Ne umem drugačije da uđem u ceo taj trip, jbg.
Euforija je davno prestala.Jer zapravo nikad nije ni trebala da bude tu.

Još davno je neosetno nastupio kraj jednog čitavog doba.
Heroji i idoli su davno zamenjeni dokumentarcima o istim.
Sad su jedino ostali ostali matori ljudi i njihove priče o davno izgubljenim snovima ranijih generacija.
Tuga,bol,problemi su nekad spajali ljude a danas su vešto zabrađeni.
Sakriveni iza veselih osmeha,lepih lica i gomile šminke.
Retko ko se potrudi da uzleti i izdigne se sa tla,
Danas se samo pada u ovo čistilište koje se naziva današnjicom gde zapravo i nije toliko loše.
Samo se ne da videti put od magle."
Sitnica

Pravi razlog za sreću je nešto drugo nego ono što toliki misle da jest pa tražeći na krivom mjestu ne nalaze ništa i padaju u očaj. Sreća je spoznaja da nema apsolutne sreće o kojoj nerazumno sanjamo i mogućnost da nam se životi srede u granicama njihovih mogućnosti. Sreća je osjećati granice nečega, približno znati šta se čeka. Sreća je prilika da se shvati da samoća nije nesreća, nego prilika za razmišljanje i predah. Čini mi se, napokon, da sreća nije u oponašanju tuđih recepata za sreću i da trenutak sreće svakome dolazi u njegov čas, kad je čovjek zreo da ga dočeka i zadrži. Sreća je osjećaj da to jest, ali ne mora obavezno biti muškarac ili žena, a ako već jesu, da nije nikakva sreća pritisak na njih da nas usreće. Jer, sreća ovisi u prvom redu o nama. To saznamo možda tek kad uđemo u jesen života. Nije prekasno ako smo sačuvali bistru glavu i nježnost srca. Oni nam mogu poslužiti za to da se, s onim što smatramo srećom - usrećimo.
Disturbed mermaid

Kako ne bi okolo gledali
niz ulice su nam poredali
velike slike u boji na kojima točno stoji
kako izgleda sreća kad se uveća
a mi svakoga jutra kao vojnici idemo
po svoje mjesto na slici

sreća u braku ima mamu i tatu
i zdrave zube na jumbo plakatu
to je bijela suprugova žena
koja koristi pravi deterdžent
za uredni i čisti ambijent

pod neonom hipermarketa
gdje nasmijana lica guraju kolica
u naručju jeftinijeg svijeta
tamo nas čeka,tebe i mene
blistava sreća u pola cijene

što nam treba u životu
za tu sreću,pa na stotu?
jedan klik u photoshopu
i već smo spremni za Europu

Kako nebi okolo gledali
niz ulice su nam poredali
velike slike u boji na kojim točno stoji
kako izgleda sreća kad se uveća
Filter

> STAVOVI, PREDRASUDE I STEREOTIPI na koje ste naišli kao osoba koja boluje od psihičkog poremećaja

Ja roditeljima kad sam rekla , to su primili kao moju odluku,ali neka podrska?Hm pa nisam je osetila,no moji prijatelji mi daju svesrdnu podrsku tako da u sustini nisam nailazila na neke predrasude.Da, predrasuda ima to je tacno,i otpor prema psihijatrima,ali mislim da se i to polako menja...ali polako..
******************************************************************
moja mama ima velike predrasude prema lijekovima koje ja pijem i smatra da se sve može riješiti i bez lijekova
već dvije godine nas dvije nismo u baš nekim odnosima jer ona ne želi prihvatiti činjenicu da ja pijem lijekove

što se okoline tiče niko i ne zna da ih pijem i da imam taj poremećaj,osim dvije meni baš bliske osobe,al od njih imam podršku i od ovog foruma

kod nas je još uvijek okolina po tom pitanju kratkovidna i kad kažeš da ideš psihijatru il ne daj bože piješ neke psiho-lijekove dazed012.gif odmah si lud
moja mama misli da ja imam neke druge probleme a da se na ovaj poremećaj samo vadim
muž isto tako ne shvata,a ja se i ne trudim da on shvati jer kako kaže to je sve od mog bezobrazluka zz_banghead.gif i razmaženosti
*****************************************************
Ja sam imala uglavnom pozitivna iskustva ( ne racunajuci bivseg direktora koji je isprva kao sve razumio, a poslije mi dao otkaz ) .
U biti , bila sam vrlo iskrena s ljudima po tom pitanju. I kad bih ljudima sve objasnila obicno bi reakcije bile podrska, razumijevanje.
I nevjerojatno kako sam znala , cim bih se malo otvorila, nailaziti na ljude koji isto imaju slicnih problema i koji su spremni za razgovor.
********************************************************
To ti mislis, Hartera. Moj sadasnji direktor...nas prvi susret, sjedimo na kavi i pricamo. Ja mu se predstavljam, znaci kao njegova potencijana djelatnica.
Bila sam mu preporucena od strane njemu poznate osobe...ali pazi, receno mu je da sam dobila otkaz. I on me pita sto je bilo. Ja sve govorim, da su mi dali otkaz jer su rekli da sam nesto zabrljala, da imam depresiju, da idem kod psihijatra, psihologa i koga vec ne, da sam bila 4 i pol mjeseca na bolovanju, da nisam bila sposobna raditi, da sam bila bez volje za zivotom, da pijem lijekove i da cu ih jos duze vrijeme piti...ali da sam puno bolje, da zelim raditi, da se borim.

Vidi, u tom trenu mogao je reci: Jbt, sta ce mi takva, pa da je ne znam tko. Covjek je privatnik, sam bira koga ce zaposliti.
Dao mi je tjedan dana vremena i zadatke...proucavanje asortimana proizvoda, konkurencije i boga vraga. Rekao je , preporucena si mi , ali samo od tebe i tvog nacina razmisljanja ovisi da li ces dobiti posao ili ne. Tjedan dana sam visila za kompom i proucavala stvari o kojima bas i nisam pojma imala.
O tome sto cu napisati u svom izvjestaju ovisilo je da li cu dobiti posao ili ne, o nacinu na koji ja razmisljam.....ne o tome da li imam depresiju ili ne.

Nemaju svi ljudi predrasude. Vrlo cesto zaboravljamo da su ljudi koji nas okruzuju isto samo ljudi, koji su mozda i sami prosli kroz neki svoj privatan pakao, kojima je isto netko jednom dao sansu kad im je najvise trebala.
Ja znam...jednog dana netko ce mi doci, netko tko ce biti na dnu i ja cu dati sansu....tako to nekako treba ici. Dobro se dobrim vraca, iako se nekad cini da nije tako. Treba samo biti malo strpljiv i promatrati znakove.

ona tajna bol, ...

Jučer sam htjela otvoriti ovu temu i početi pisati međutim popila sam Laudamil i omamio me i zaspala sam (as usual) Dakle, gledala sam jednu talk-show emisiju i otvorili su temu na koju se i gost rasplakao i ja....itd

Puno je faktora i razloga naše nesreće i nemogućnosti borbe s životom. Moramo si priznati da je jedna od njih i ekonomska nestabilnost. E sad samo usporedite neke 70-e i ove godine u kojima živimo. Kad se o tome priča naravno nostalgična sam za boljim vremenima, ali i guši me nešto u grlu. Ne znam kako vi, ali mislim da ćete se složiti, pogotovo starija generacija da je tada bilo sve nekako bolje i lakše. Čini mi se da je i zrak bio lakši za disati. Sve one lijepe male obiteljske radosti, naše male dječje radosti..nismo puno imali ali nam je bilo dovoljno i nikom nije falilo. Ja se sjećam skromnih poklona , odlazaka na more, na kalendaru zacrtanih datuma jedva dočekanih, jednog zajedničkog osjećaja ponosa i sreće. I jednog čovjeka. Otišao je on, i onda se sjećam jednog lijepog dana ispred mog stana bio je parkiran tenk. Sama pomisao na izgled tog čeličnog ružnog stvora vraća me nazad i budi strahove. Do tada kad nismo znali. Živimo odmah pokraj bivše kasarne, živjeli smo i tad. Odjednom sasvim drugačije slike. Podrumi, zračna, opća opasnost, ranjenici u podrumu, spavanje na daskama prepunim žohara, mama svaki dan odlazila na posao pod kišom granata, ja plačem.... Taj podrum obilježio mi je djetinjstvo...svima nama.. Odjednom svi mi, do jučer jednaki u svojoj skromnoj sreći postali smo robovi nacionalnosti i rata.... Mračno djetinjstvo, bol zbog nestanka onog što smo imali.... Da smo znali šta smo imali mislim da to nikad ne bi ispuštali iz ruku....Brat u ratu...pet sati ujutro...oblači se i pijemo kavu a mi djeca mu se sapleli oko nogu...odjednom od baca tacnu s kavom.l.nervni slom...treba preplivavat Savu....treba ubijat...što on nikad nije mogao...i nije.... Odjednom iz ljudi i zajedništva iznikli demoni i monstrumi sa svih strana, neke kvazivođe, luđaci sa kojekakvim vizijama, i narod kao ovce.... I njega nema. To je ona bol, koju ja zovem podloga. Tu sam načeta i tu je sve krenulo. neki će se možda složiti sa mnom, neki će me popljuvati....ali ja samo kažem moje viđenje, moje traume i moj žal za onim danima prije toga. A generacija prije zasigurno zna i više i zasigurno ih i više boli.... Ali kao što smo i to preživjeli, treba preživjeti i sve ostalo...nije lako ali treba ustrajati....mi smo jaki...dokazano - generacija koja je doživjela najgoru kletvu "imati pa nemati" Trebalo bi to dokazati i sada kad nas sve skupa dostiže, radi nas, naše djece....NIKAD SE NE PREDATI....BRAĆO MOJA I SESTRE :-)
Disturbed meirmaid

BOL RASTANKA, BOL, ODNOS ŽENE I MUŠKARCA, ULOGA ŽENE

Potpuno je jasno koliko nemira i bola donosi ovako značajna odluka. Razdoblje u kome sazrijeva ova odluka je teško. Ali, poslije je normalno u takvoj situaciji doživljavati bolna i dvosmislena osjećanja. ALI, MA KAKO BOL BILA JAKA - PREŽIVI SE. To se može usporediti sa oporavkom poslije teške operacije : u početku rana mnogo boli, ali kad-tad zacijeli.
Odnos koji uništava može ,na duži rok, biti mnogo gori nego privremena bol zbog rastanka, jer je kao otvorena rana, stalno se gnoji i nikako da zacijeli.
Emotivni rastanak je teži od svega. To je kao smrt u porodici. To je smrt nade, načina života i osobe kao dijela para koji su dvije osobe sačinjavale. Kao i svaka smrt i ova se mora ožaliti. Ako se ne ožali, vratit će se i progoniti nas. Jedino se kroz patnju može ozdraviti. Tada treba vikati, plakati, udarati šakama po jastuku, i što je najvažnije : pobrinuti se za podršku, potporu ili prijateljsku pomoć. Obratiti se za pomoć kad je potrebna znak je snage, a predati se starom unutrašenjem glasu koji prekorijeva zato što se pati, znak je slabosti.


NAŠA JE DUŽNOST DA, KAO SUVREMENE ŽENE SE DRŽIMO ONOGA ŠTO NAS ČINI JEDINSTVENIMA A TO JE INTUICIJA, ZATIM UŽIVANJA U OSJEĆAJIMA I JAKIM EMOCIJAMA I NAŠE SPOSOBNOSTI DA SE BRINEMO O DRUGIMA, A DA SE ODREKNEMO ONIH SAMOPORIČUĆIH PONAŠANJA KOJA NAM NISU DONIJELA DOBRA.

Biti ŽENA više ne znači morati biti pasivna, poslušna i poricati sebe. Ali, to nikako ne znači da treba postati "počasni muškarac" oponašajući tradicionalno muško ponašanje.
Nema nikakve proturječnosti između nježne žene, spremne na davanje i vođenje brige o drugima s jedne i ponašanja u svom interesu s druge strane. Najljepši dar koji možemo podariti sebi ( i muškarcu s kojim ste) je osjećanje samovrijednosti.
U ljubavi, povjerenju MOŽE i NE MORA biti bezgranično i bezuvjetno.
Najiskrenije se zakunemo u vječnu ljubav, a iza sljedećeg ugla dočeka nas posve neočekivano ljubav i u obliku groma obori nas na zemlju.
Zato NE TREBA NIKAD u obliku uvjeta moliti za bezgranično povjerenje ( to je mala utopija)
vOLI VAS VAŠA MERMAID

Kako se nositi sa osudama javnosti

Svako si u današnje vrijeme uzima za pravo da osuđuje. Ili je to odvajkada bilo tako? Ko li će ga znati? Ali nije na kraju ni bitno. Nažalost, živimo pod takvim podnebljem gdje je sredina ograničena i samo jedan mali krivi potez je dovoljan da ti priljepe određenu etiketu. Ja ih imam bezbroj. Na stubu srama. Još k tome i sama. I mlada.
Konstruktivne kritike uvijek prihvaćam, ali našem je društvu puno lakše zaboraviti svoje komplekse, strahove i fobije na način da etiketiraju i osuđuju druge. Naravno, možemo mi njima vratiti, ali ne silom ili spuštati se na njihov nivo. Jednostavno pretvarati se da oni, njihov mali jadni, ograničeni svijet i etikete ne postoje i koračati ka boljoj budućnosti. Ograničenje ni u kojem smislu nije dobro (osim u alkoholu i sl.).... Ali eto, evidentvno je da širina mnogima smeta ili joj zavide jer ne mogu ući u osobnu širinu jer je nemaju.
Sve ovo što sam rekla zvuči vrlo lako i obećavajuće, kao recept za kolač. Ali nije nimalo lako i nimalo jednostavno. Trnovit je put do tog stadija kad možemo reći "ma nek idu u Honduras"....
Ja se osobno teško nosim s osudama i etiketama, pogotovo jer živim u malom gradu punom malograđana. Ne mogu si pomoći da ponekad ne zaplačem, ne iskalim bijes na one koje mogu i koji su mi dostupni a ne na one koje bi trebala....I to je, kao i svi ostali procesi o kojim sam govorila u prošlim postovima dug i zahtjevan proces. Opstati u maloj sredini kao BPD-ovac s puuuno problema, što egzistencijalnih, što psihičkih i zdravstvenih jako je teško. Opstati i kao indigo dijete u maloj sredini također je teško.
Od djetinjstva me prati taj primitvni ljubomorni zanos etiketiranja i podmetanja nogu. Nije lako, ali ne dam se. Mislim da je ipak u konačnici samo poanta u izdržljivosti odnosno upornosti, cilju i želji prema svom cilju....a sve ostalo.....ako ne naučimo sami...život će nas naučiti. Za to i služi....
pozz
Disturbed mermaid

AJMO IZAĆI IZ KRIZE, i depresije..

U velikoj zabludi žive oni koji misle da su optimisti naivci koji svijet gledaju kroz ružičaste naočale. Prije bi se moglo reći da pesimisti zbog svojih tamnih negativnih stavova ne vide izbor rješenja koja im se nude. Vjerujte, tu se ni ja još se snalazim. Ali, bavimo se počecima a ne svršecima. Optimisti su sretniji, zdraviji i spretniji u životu jer polaze od stanovišta da ništa nije nerješivo. IZLAZ UVIJEK NEGDJE POSTOJI.
Dobro je u životu imati cilj, iako se u kriznim vremenima do njega jako teško ili teže i sporije dolazi. Valja se skoncentrirati na blisku budućnost. Snagu trošiti na sljedeći dan. Rad donosi nove stvari, unutarnje zadovoljstvo, a može i promijeniti stav prema cilju. Treba raditi za opstanak, a rješenja će doći sama do sebe.
I optimizam i rad na kratke staze sami od sebe neće biti dovoljni pomagači, ako ne skupimo mudrost i snagu da se suočimo s našim momentalnim neprijateljem - KRIZOM I DEPRESIJOM.
Zato, prije upuštanja u borbu s njom - upoznajmo njene uzroke, a to znači : "ne paničimo, ali se i ne zavaravajmo da stvari stoje bolje nego što to ustvari jesu".
Shvatimo da nešto nije u redu, "prespavajmo problem", pa se mirno pokušajmo distancirati od njega. Pokušajmo ga promatrati iz druge perspektive. Realno ocijenimo pozitivne i negativne momente, pa se o svakom detalju posebno zamislimo. Što možemo učiniti da neke stvari popravimo? Neke ćemo stvari morati mjenjati, ali sve u životu ima svoju cijenu, pa i izlazak iz depresije, zar ne?
Na krizne momente u životu treba gledati kao na "prolaznu kušnju" koja ima svoje značenje. Takve situacije su u kontekstu života i imaju svoj određeni cilj i smisao. Mi možemo gospodariti svojim životom (u granicama) ali ujedno biti svjesni notorne činjenice da se u životu događaju i stvari (situacije) koje nam i izmiču kontroli tj. mimo naše volje i želje. No, za kvalitetno djelovanje važno je da sačuvamo MIR, a osim toga treba znati da ćemo iz određene situacije izaći bogatiji za novo iskustvo.
Uz sve usvojeno, bez HRABROSTI, sve ostaje samo pasivno znanje.

Stoga, sretno nam bilo, najdraži moji......VEDRINOM PROTIV DEPRESIJE, VEDRINOM U BOLJI ŽIVOT!!!
Disturbed meirmaid

Mali doprinos,depresija drugi dio

Hodam smireno kroz buku grada....osjećam prazninu glave i gledam ali ne vidim sve te ljude bez lica, bez značaja, bez imena....Jedva čekam da dođem kući i uvučem se ponovno se u svoju čahuru mira, svoju oazu...svoj krevet. I tako najljepši dani koji mogu biti provedeni na najljepše načine kod mene prolaze u snu. Nezadovoljna u snu, nazadovoljna u realnosti. Naravno, poučena starom dobrom teorijom znam da idem linijom manjeg otpora ali nije mi bitno, dobro mi je i daleko sam od ljudi i događaja....
A zapravo mogla bi si reći/natjerati se: "ok, idem se sada istuširati, obući se, nazvati prijateljicu i otići na kavu".... A ja lancima okovana za krevet....strašan prizor. ...
Ipak, ustajem, sjedam pred ogledalo i izgovaram si riječi ohrabrenja, slušam ih i smireno ih puštam u svoje tijelo, oslobađam u tišinu.
Ne uspoređujem svoje kolegice i mene...pokušavam na trenutak odglumiti da sam sretna i najljepša. Hodam kao diva po crvenom tepihu. Vjerujte, ljudi te vibracije osjete i okreću se za mnom...hm...poprilično godi...nakon toliko vremena...
Sjedam na kavu i razmišljam: pa šta.., nisam superzgodna, nisam supervesela, nisam ni toliko zdrava....ali dišem....živa sam! Dijete sam svemira! I ako sam od njega postala i ako se netko tamo toliko mučio DA JA SADA BUDEM OVDJE najmanje što mogu je biti zahvalna na tome. Otići u stan i smijati se. Nebuloznim stvarima, vicevima, glupostima....Plesati polugola iako znam da nemam pojma o plesanju....pjevati....NATJERATI SE NA TO..... izaći u park, uganjati neko dijete ili psa i igrati se onako dječje s njim i valjati po travi.....iskoristiti dan...
Jer JA sam ta koja ima kontrolnu ploču i ukucavam komande prema pravcu moje lađe. Ja imam duhovnu snagu, ja imam sve.....
ali ništa ne ide preko noći...Korak po korak...dan po dan...jednu po jednu stvar, i osjetit ću toplinu koja će mi strujati niz kičmu, taj blaženi umor, to zadovoljstvo jednim ispunjenim danom, i jednim danom manje depresivnim od onog prije. Ništa dobro se nije rodilo preko noći pa tako ni naša depresija. A i lijek za nju isprobavat ćemo i testirati malo dulje, ali u konačnici nećemo posustati. Znam, teško je, boli....ali ako ne učinimo ništa bolit će nas jednako samo bez napretka. zato polako, stanimo konačno na taj gas pa u prvu....i oprezno....negdje ćemo stići. Ali nećemo biti zarobljeni u čahuri...
Disturbed meirmad

Moj mali pismeni doprinos,depresija

Tamni podočnjaci, treskave ruke…sasvim neprimjetno dok se ne zagledaš. Naizgled prilično zgodna djevojka pretvorila je samu sebe u sjenu jedne zdravo zgodne, smislene i pribrane. Čime se čovjek može sam sebi zadužiti da se takvim napravi? To je onaj vječni glas koji me pita u pozadini…dakle, čime? Ničim posebno. Kad pustiš da te kolotečina nosi, kad prestaneš tražiti sebe, kad prestaneš uopće raditi na sebi i držati do sebe, desi se takvo nešto. Nije to nikakvo čudo ni medicinski objašnjiva transformacija. Jednostavno iako vrlo komplicirano za nas (oboljele), život ti postaje rutina, kad se rutina izmijeni iz nekog razloga onda je zamoran i naporan, kad je predugo rutina pomišljamo na svašta, na kraju, pomišljamo da okončamo tu rutinu koja nam je toliko potrebna a tolika nas u isti momenat iznutra izjeda i ubija. Nema tu pravila, dobne granice, određenih tipova ljudi koji od toga obolijevaju…to nešto što još nikako nisam nazvala se zove depresija. Najgora moguća bolest koju ne vidiš, ne čuješ, možeš obići stotine liječnika, bolnica, instituta i kirurga i svi će reći da je sve u redu. Ali nije. Mi to znamo. Noću, treba zaspati, to svi znamo. Ali kako? I dok se trgenjamo i jedva zaspemo dočeka nas neka mora iza ugla i opet se probudimo i vratimo u one virove koji nas ujedno i uznemiruju i odvlače u kolotečinu….i to traje….i traje….noći, dani, mjeseci, godine…nažalost, nema recepta koji bi odagnao tu bol i tupoću i vratio nas u život. Postoji jedna osoba koja može sve to riješiti. Ali način na koji se taj proces liječenja odvija nije nimalo lak ni kratak. Ta osoba kojoj se trebamo obratiti kad gori crveno svjetlo smo mi. Kao što mi majka neprekidno govori „uđi u sebe“. Uglavnom, trebamo zaista ( ne fizički) ući u sebe i naći nama prikladno rješenje. Jer recept nije isti za sve i nema univerzalnog rješenja. Za početak je dovoljno imati volju, ljude koji vas vole i razumiju oko vas i naravno, vas. Znači, ulazim ponovno u sebe….ne znam još ni sama kako ali saznat ću….možda već i jesam….i naći ću onu vedru i nasmiješenu djevojku i vratiti je. I svi ostali, muškarci, žene, djevojčice, dječaci…..probajte ući u sebe, naći ono što ste bili, naći propust koji vas je učinio ovakvima, probajte ga rješiti (ili ako je nerješiv, izbrisati) i vratite vesele muškarce, žene, djevojčice i dječake. Pobijedimo depresiju! Pokažimo joj da smo jači od nje! Jedna pobjeda u danu je dovoljna! Jedna po jedna….samo nemojmo se predati. Mi smo prvi postali, nastali i bili tu. Nećemo joj dozvoliti da nam pokvari život i planove. Stoga, idemo! Kocka je bačena!
Disturbed meirmaid

Jedno iskustvo osobe sa f dijagnozama iz Srbije

Zbog manje-više disfunkcionalne porodice u kojoj sam odrasla, problemi sa tugom, neraspoloženjem i depresijom, javili su se u pubertetu.

Bila sam povučena, tiha i stidljiva devojčica. Često sam plakala i lečila se na svoju ruku, Persenom i Bensedinom.

Na lečenje, kod psihijatra, otišla sam prekasno, početkom 2006.godine. Osnovni motiv je bio grozno ponašanje prema užoj i široj rodbini.

Depresija i ankcioznost su ozbiljne psihičke bolesti koje su i dan-danas tabu tema u Srbiji.

Bila sam na bolovanju zbog dijagnoza F32.2-teška depresivna epizoda i F43.1- postraumatski poremećaj –zbog dugogodišnjih problema sa zdravljem.

Prvu diskriminaciju doživela sam na radnom mestu. Nije bilo mobbinga, ali sam osetila drugačije ponašanje od strane nadležnih funkcionera i kolega.

Pravu diskriminaciju sam doživela u Domu zdravlja gde su me, videvši dijagnoze bukvalno oterali sa šaltera, i naterali me da sedim i čekam da mi se popune recepti za lekove.

Od lekova pijem:
Seroxat 2puta po 20mg, Ksalol-Xanax, tri puta po 1mg, ponekad i više u zavisnosti od stresa, Trittico 2/3 uveče i ponekad Haloperidol 1/2 ujutru, kada me uhvate crne, suicidne misli.

Ne mislim da sam osoba drugog reda zato što se lečim od depresije i PTSP-a-F43.1.

Borim se da ozdravim i bolje i srećnije živim.

Želim da pomognem osobama koje su bolesne, jer imam dovoljno iskustva po pitanju depresije.

Želim da se borim protiv diskriminacije bolesnih od psihičkih oboljenja.

Takođe želim i da se smanji broj obolelih na svim prostorima ex Yu.


Dada, Beograd

Zašto se brišu važni postovi?

Kliknite na sliku i pročitajte što piše.