petak, siječnja 02, 2009

Moja priča

Prvi dio: Moje prve spoznaje i borbe s anksioznošću

Moje ime je Marinella. Moja dijagnoza: socijalna fobija. Priča ide ovako:

Treći razred srednje škole, prvi napad panike. Ove godine "slavim" deset godina. Čitala sam referat iz kemije, uvjek sam bila ponosna svojim pisanjem, no toga dana dogodilo se nešto neočekivano, nešto što će mi promijeniti život, bezbrižnu djevojku pretvoriti u uplašenu djevojčicu. Počela sam čitati kao i uvijek ponosno naglašavajući svaku riječ, no tada sam osjetila nešto čudno, prebrzo lupanje srca, koje je oduzimalo dah, znala sam ga i do tada osjetiti onako lagano kao kod najobičnije treme. No ovo je bilo drugačije lupalo je sve jače, trudila sam se da uhvatim zraka svaku riječ uspijem pročitati do kraja, no nije uspijevalo. Osjećala sam vrućinu, omaglicu, mislila sam da ću se onesvijestiti. Nakon nekoliko minuta borbe, glas mi je pukao, nisam više imala daha da čitam. Učenici su se zasmijali, pa i ja na kraju s njima. Nisam ni znala što će taj trenutak značiti za mene, nisam znala da predstavlja borbu, iscrpnu, s previše padova, no ipak isto toliko dizanja, posustavanja, ustrajanja.
Nakon srednje škole upisala sam fakultet: i to ni manje ni više nego Pravni. Sjećam se kada sam čekala jedan jako važan ispit sjedila sam na klupi boreći se s napadom panike, bojeći se da drugi ne primjete što mi je. Pa ni ja nisam znala odgovor na to pitanje. Slučajno upaljen tv, emisija o zdravlju, tema anksioznost. Riječi stručnih ljudi napokon su mi dali uvid u pravo stanje stvari, dali su predznak mome ja ,imenicu koju mrzim iz dna duše:anksioznost! Mami sam pokušavala objasniti što me muči, iako sam jedva dolazila do daha, no nije shvaćala. Pitanje koje sam često postavljala sebi svih ovih godina bilo je : Zašto ja? Izjava koju sam često u mislima čula, moja opstvena, najteža bila je: Ne mogu više sama!
No prošle su godine samostalne borbe prije nego sam potražila pomoć, prije nego što sam ugledala tračak nade, prije no što sam spoznala da ne moram biti ta koja će se cjeli život boriti s istim i konstantno gubiti.

Koračajte sa mnom kroz moju priču. Možda ona bude vaše svjetlo, nada ili bar uz nju shvatite da niste sami..a nekada je samo to ono što je-dovoljno.